Još kao dječarac sam gledao kako to radi moj pokojni ćaća Mirko, kaže Vicko Jović (74) koji oblikuje željezo užareno na 500 stupnjeva. Njegovi preci kovali su za Napoleona
Tradiciju kovača dugu više od 250 godina ima obitelj Vicka Jovića iz zabiokovskog sela Duge Njive koji je sad, kako to sam govori posljednji kovač ne samo u obitelji, nego jedan od posljednjih na prostoru Zabiokovlja. Na prste jedne ruke mogu se nabrojiti kovači u Dalmaciji jer ovaj zanat izumire, starost nema više force za držati u rukama teške čekiće i na nakovnju oblikovati od željeza oruđe kojim su se nekad služili stanovnici sela.
– Ovim su se zanatom bavili moj šukundjed, moj pradjed, djed, otac i sad ja, ali kad mene ruke više ne budu služile, vatra na vignju neće više gorjeti niti će se smijeh napinjati kako bi se vatra što bolje rasplamsala jer mladi ne žele čekić u ruke – govori Vicko.
– Sad se željezo da oblikovati jer je užareno na temperaturi od gotovo 500 stupnjeva. Kad završim ovaj dio posla, motiku, kao i svaki drugi predmet koji kujem, treba isturpijati, a potom ‘okaliti’ u hladnoj vodi. I tek onda je spremno za upotrebu, ali nemojte misliti kako je ovo lagano jer ovo je umijeće koje se godinama uči. Ja sam još kao dječarac gledao kako to radi moj pokojni ćaća Mirko. Pomagao sam mu i tad mi nitko nije predviđao da ću se jednog dana baviti ovim zanatom. Sjećam se da sam uvijek prigovarao ćaći kako nešto nije kako treba, a on bi me tad dobro izgrdio uz komentar kako od mene ‘nikad dobra kovača’. Ja bih se tad naljutio i pobjegao. Da mu se sad dignuti i vidjeti kojim umijećem njegov Vicko kuje, znam da nitko ne bi bio sretniji od njega – govori Vicko.
Ponosan je jer predmeti koje on iskuje nadaleko su cijenjeni i traženi. Kako je sve manje kovača, tako je sve više kovanih brava, krakuna i ključeva s toliko ljubavi i umijeća iskovanih u ovoj kovačnici u Dugim Njivama podno Biokova.
– Vidi ove brave s krakunom, može se zatvoriti na jednu i na drugu stranu, izvana i iznutra. Ove su brave bolje nego one ‘blindo’. Mnogi su pokušali vrata s ovim bravama otvoriti, ali im uzalud bio trud i muka. Kad s ovim ključem vrata zabraviš, nema onoga tko će ih provaliti – ponosno će Vicko.
Za iskovati jednu bravu s ključem potrebno mu je kaže punih pet dana od jutra do mraka kovati i turpijati jer sve je na bravi od federa koji je najvažniji dio brave, do zaglavka i ključa od željeza na vignju užarena, potkovana spretnim udarcima čekića na nakovnju starom stotine godina. Moji su preci kovali i popravljali oruđe kojim se gradila Napoleonova cesta kroz Zabiokovlje.
– Popravljali su dijelove oružja za potrebe Napoleonove vojske, ali i razne alate koji su služili davne 1807. za gradnju Napoleonove ceste kroz Zabiokovlje. Moji su preci bili oružari i potkivači, bili su u ona davna vremena poznati i priznati jer se uz ovaj zanat puno toga vezalo. Nisi mogao konja potkovati bez kovača, u polju kopati bez motike i mašklina koje je kovač iskovao ili sjekire s kojom su drva za ogrjev pripremali. Ma sve se u taj zeman ručno radilo, gradilo, kopalo i oralo te se za sve kovaču odlazilo – govori.
Za “nasadit” sjekiru ili mašklin najbolje je grabovo drvo koje Vicko siječe po pošumljenim biokovskim stranama danas iseljenog Zabiokovlja. On kao i mnogi njegovi sumještani davnih su se godina preselili u primorje. Tek vikendom rijetki kao Vicko dolaze na obiteljska ognjišta.
– Tu u Dugim Njivama sam odrastao, kao mlad odselio se u Makarsku i kuću sagradio, ali dom nikad nisam zaboravio – govori nam Vicko, koji još obrađuje svoje doce i pristave.
– Nema većeg zadovoljstva nego motikom koju je sam iskovao crnicu zemlju prekopati. Ma kakvi traktor, dok je meni motike i mašklina i dok me zdravlje služi ne treba meni freza – zaključio je Vicko.
24sata
