Klaun David dočekuje djecu na ukrajinsko-slovačkoj granici: ‘Pokušava im izvući osmijeh’
Nasmijani mladić s crvenim nosom koji hoda na rukama i klanja se svakom djetetu prvi je prizor koji ukrajinski klinci vide na granici
Ružno je. Nema jednostavnijeg načina da opišete stanje na granici Slovačke i Ukrajine. Kroz birokratska vrata slobodne zemlje nadiru žene i djeca iz okupirane države tegleći platnene torbe s najnužnijim fragmentima ostavljenog života. Dočekujemo ih, gledamo kako im u tih prvih nekoliko metara asfalta napokon popušta grozničavi gard koji održavaju od prvog dana invazije. Sad je dobro. Na sigurnom su.
Nervozni, zabrinuti, odrasli pogledi zvjeraju po Vysnama Nemeckim. Traže smještaj, hranu, odjeću, toplinu. Pratimo i dječje oči. One ne lutaju po granici. Ne gledaju ni vojsku, ni policiju, ni Crveni križ, ni UNHCR, ni volontere. Zure isključivo u njega.
David je klaun. Dvorska luda. Prvi prizor koji izmučeni ukrajinski klinci vide na ulazu u Slovačku. Nasmijani mladić s crvenim nosom. Hoda na rukama po smrznutom asfaltu. Klanja se svakom dječaku i djevojčici. Mali ljudi mu uzvraćaju. Odlaze dalje, sa smiješkom. Stroga vojska okreće pogled u stranu. I njima se otima osmijeh.
David se uspravlja, pljeska rukama i prilazi nam. Smije se, vide mu se svi zubi. Ne zna beknuti ni riječ engleskog. Nema veze. Tu je Jana.
– Da, on je takav. Pokušava zabavljati djecu jer im je teško. Lijepo je da njega prvog vide. Ima nas dosta, nas volontera, iz cijele Europe. Tu je i dečko iz Izraela. Brinemo o hrani, piću, odjeći, higijeni. Ostajemo cijelu noć. Teško je, sinoć je bilo minus sedam, a dolazi sve više ljudi. Teže je nego u početku jer su tad ljudi znali kamo idu, čekali su ih prijatelji. Sad su izgubljeni – priča umorna žena.
David, naravno, paradira na rukama pred novom grupom klinaca. Sjajan momak, ne znamo odakle mu energija, deset je navečer, a vidjet ćemo ga opet ujutro. Opet na rukama, opet s onim crvenim nosom.
Mjerka nas postariji gospodin u crnoj jakni i beretki. Nosi nekakvo znakovlje, nekakav križ u crvenom okviru. Čovjek je vitez. Doslovno vitez. Zove se Stefan i pripadnik je Malteškog reda. Uvrijedio se kad smo mu pokunjeno saopćili da nismo čuli za njegovo poslanje.
– Postojimo više od 900 godina, katolički smo red. Ovdje smo u sklopu naše službe za izbjeglice. Dajemo ljudima sve što možemo, a trenutno je najvažnije shvatiti što im treba te kamo i kako žele ići – nasmiješeno pripovijeda Stefan.
U svem ovom užasu, u kojem roditelji od djece skrivaju krvarenje Ukrajine i razloge zbog kojih su im očevi i braća morali ostati u bombardiranoj domovini, ovaj komadić Slovačke bizarno podsjeća na tragičnu bajku.
S dvorskom ludom. Vitezom. Dvorcem. I desecima, stotinama izgubljenih princeza.
Princeza je Jana, koja umorno prevodi Davidove akrobacije. Princeze su i Ana i njena Ženja, kao i Svetlana i njena Rita, koje su se dovukle autom iz Kijeva, ostavivši muževe i očeve da čekaju na mobilizaciju. Ana kaže da curice ne spavaju. Vrište u noći.
Princeza je i časna sestra Marta, koja se grohotom smije dok gura kolica puna igračaka. Princeze su i Natalia i njen jazavčar Jean, kojeg nosi u krilu. I ona curica s pletenicama, i ona majka koja nosi kćer u mobilni zahod.
Princeze su i Tatjana i njena mala, zaigrana Sofia, s pletenicom na kakvoj bi joj i Matovilka pozavidjela. Pobjegle su iz Sumija, u neposrednoj blizini granice s Rusijom. Danima putuju, čekaju prijatelja koji bi ih trebao odvesti do Bukurešta. Ondje će im srediti smještaj. Dalje ne znaju.
– Ali znaš što? Sve će biti dobro. Znam to. Sigurno hoće – uvjerena je Tatjana.
Kao i sve princeze, naravno da vjeruje u sretan kraj.
24sata
