Nema boljeg romanopisca od života, što priroda zna zamisliti i izvršiti, to rijetkim književnicima pođe za perom. Tako nas je, recimo, oborila s nogu nevjerojatna životna priča Južnoafrikanca Martina Pistoriusa (47), čovjeka koji je proveo 13 godina doslovno zarobljen u vlastitom tijelu, da bi se naglo i nevjerojatno jednog dana samo – probudio.
Sve je počelo u njegovoj dvanaestoj godini. Vratio se iz škole i požalio roditeljima kako ga “grebe grlo”. Liječnici su posumnjali na gripu.
No, Martin je iz dana u dan propadao sve više, da bi na kraju bio hospitaliziran. Bio je pozitivan na tuberkulozni meningitis, razvila se tešku upalu ovojnice mozga i kralježnične moždine. Toliko je oslabio da više nije mogao ni govoriti, ni kontrolirati svoje pokrete. Liječnici su obavijestili Martinove roditelje Joan i Rodneya kako više ništa ne mogu uraditi za njihova sina. Objasnili su im da će ostati u komi, da lijeka nema i da se najvjerojatnije nikada neće oporaviti.
No, roditelji su roditelji, ljubav razuma nema, a nade ima na pretek.
Odlučili su kako će njihov sin ostati na aparatima za održavanje života u Centru za skrb najtežih bolesnika.
Martin se, kako već rekosmo, vratio “iz mrtvih” nakon 13 godina, a o svojem je iskustvu napisao knjigu znakovita naziva “Ghost Boy” (Dječak duh). U njoj je progovorio o svemu što je u svojem životu u komi osjetio i čuo, premda drugi oko njega toga svjesni bili nisu.
Živio je nesvjestan svega dobre četiri godine, a onda je, negdje oko 16. rođendana, čuo – jasno ko dan – kako ljudi oko njega raspravljaju treba li ga obrijati ili ne. To ga je zbunilo, jer je sebe doživljavao kao dijete, što je i bio kada je usnuo…
– Mogao sam čuti, vidjeti i razumjeti sve oko sebe, ali nisam imao apsolutno nikakvu moć ili kontrolu nad bilo čim. Za mene je taj osjećaj potpune nemoći vjerojatno najgori osjećaj koji sam doživio i nadam se da ga više nikada neću osjetiti. Kao da ne postojiš, o svakoj stvari u tvom životu netko drugi odlučuje – napisao je Martin.
U to vrijeme nitko nije bio svjestan da je Martin zapravo pri svijesti, samo su pretpostavljali da je još uvijek u komi.
Dosada ga je “ubijala”, pa je upotrijebio maštu.
– Zamišljao bih svašta, poput toga da sam vrlo mali i da svemirskim brodom odletim. Ili da se moja invalidska kolica magično transformiraju u leteće vozilo. Ponekad bih gledao kako se stvari pomiču, bilo da se sunčeva svjetlost kreće tijekom dana. Ili bi promatrao kukce kako jure uokolo, ali, zapravo, živio sam u svom umu do točke kada sam ponekad bio nesvjestan svijeta oko sebe – priznao je.
Kada je napunio 25 godina život mu se zauvijek promijenio.
Njegovateljica u dnevnom centru nagovorila je njegove roditelje da ga odvedu u Centar za pojačanu i alternativnu komunikaciju na Sveučilištu u Pretoriji.
Tamo su tek shvatili što se s Martinom zbiva. Jedan od liječnika mu je pred oči stavio papir sa simbolima i zamolio ga da pogledom “dodirne” loptu. Nakon toga psa. Više nije bilo zaustavljanja.
Roditelji su Martinu nabavili računalo s komunikacijskim softverom i sve ostalo je prošlost.
Danas je Martin sretno oženjen Joannom, ima sina Sebastiana Alberta, aktivan je na društvenim mrežama, čak se i utrkuje na svojim invalidskim kolicima.
Nije izgubio nadu. Ona ga je i spasila.n1info.ba
