Piksi, kao što si ti ranjen u prethodnom ratu, opet će nastradati neki drugi Piksi, a ne oni koji zagovaraju podjelu zemlje. Eto, to je sva i jedina istina!
Na pitanje novinara u Banjaluci da li smatraju opravdanim reakcije udruženja proisteklih iz proteklog rata kojima je sporno učešće Sarajevskog ratnog teatra (SARTR) na Teatar festu “Petar Kočić”, glumac Narodnog pozorišta Republike Srpske, Aleksandar Stojković Piksi briljantno je objasnio situaciju o postavio kontrapitanje:
“Da li vi smatrate da bih ja kao Aleksandar Stojković borac Vojske RS sa prve linije, koji je ranjen, trebao da imam zabranu igranja u bilo kojem teatru u Federaciji Bosne i Hercegovine? Dvije vlade su sjedile i sastančile u Banjoj Luci, je li neko njih pitao nešto, je li bio tamo neki zlatni ljiljan, možda i neki koji je mene ranio, pa šta”.
Ovim je doslovno pokazao ideološki apsurd zvaničnih politika u entitetu Republika Srpska, ali i apsurd razmišljanja pojedinaca koji sa neformalne pozicije moći napljuvavaju i banjalučki Festival i Narodno pozorište i glumce.
Vlast RS bi Piksiju zabranila nastupe u FBiH
Ali, hajde da se vratimo na stvar i da odgovorimo u ime vlasti RS-a na pitanje, da li bi glumac Aleksandar Stojković Piksi trebao da ima nekakvu zabranu igranja u Federaciji BiH. Najjednostavniji odgovor je DA! Ako pitate ove vladajuće strukture u RS-u, one bi voljele više od bilo čega da se pojave nekakvi ekstremisti sa druge strane “entitetske linije razgraničenja“ pa da naprave spisak glumaca, još više spisak pozorišta koja nisu dobro došla u Federaciju BiH. Jer, znate šta, to bi vodilo u istinsko raskomadavanje Bosne i Hercegovine!
A to jeste osnovni cilj ideologije velikosrpstva koja je započela rat početkom devedesetih. Sjetite se, nije im padalo na pamet da stvaraju nekakav entitet, nego srpsku državu na teritoriji suverene BiH. Sjetite se da je ta tvorevina imala puno ime Srpska Republika Bosna i Hercegovina. I sjetite se da je za političku i zločinačku oligarhiju te tvorevine Dejtonski mirovni sporazum, samo prelazno rješenje kojim se taba put za odcijepljene pola BiH ili njeno priključenje Srbiji. Zato i jeste entitetu ime Republika Srpska, a ne nekakva geografska oblast.
I zato, dragi Piksi, čelnici i ideolozi entiteta bi bili najsretniji da ti nikad ne igraš u Federaciji, bili bi najsretniji da se podigne neki bosanski zid ili da se BiH podijeli kao Koreja na sjever i Jug. Po cijenu dabome da narod bude u Istočnoj Njemačkoj ili Sjevernoj Koreji. Jer, Piksi, kao što si ti ranjen u prethodnom ratu, opet će nastradati neki drugi Piksi, a ne oni koji zagovaraju podjelu zemlje. Eto, to je sva i jedina istina!
I Dodik je nekad tako razmišljao
I to je Milorad Dodik shvatio 2006. godine, kada je po drugi put uzjahao vlas sa koje ne silazi sve ove godine.
Milorad Dodik, je znajte i to, imao identičnu priču do 2002. godine kao i danas sjajni glumac Narodnog pozorišta RS, Aleksandar Stojković Piksi. Kao što Piksi danas kaže da je suludo zabranjivati predstave, susrete ljudi, a pogotovo protok kulturnih uticaja, e isto tako se Dodik do 2002. zalagao za slobodnu neentitesku ekonomsku razmjenu, za ekonomske a ne etničke zajednice opština i gradova, kao npr. Banjaluke, Tuzle i Osijeka. Zalagao se da padne etnonacionalistička oligarhija. Dakle bio je borac protiv SDS-a i njegove zločinačke ideologije.
I izgubio je!
A onda je u četiri godine tihovanja shvatio da samo treba preuzeti SDS-ovu narativnu ideologiju i da na toj matrici može pobijediti. I tako je i bilo. Sve ostalo znate. Dakle, ovo što živimo zadnjih 17 godina je Dodikov strah od gubitka izbora. Po cijenu da bude veći Radovan Karadžić od Radovana Karadžića, Milorad Dodik je iz pukog straha preumio sam sebe. Po cijenu sprdanja sa umjetnošću, po cijenu da njegov RTRS, medijska fabrika laži odbije medijsko pokroviteljstvo međunarodnog pozorišnog Festivala jer na njemu, bože moj učestvuje sarajevski SARTR. I nikome od velikih cenzora nije smetalo pređašnje učešće SARTR-a na banjalučkom Festivalu, jer tada nije bilo profitabilno baviti se time.
Shvatili ste, regiji je preko umjetnosti kao zadnje rupe na ekonomskoj svirali priređena jedna parada licemjerstva, kiča i nacionalizma.
Nije sve tako crno
Ali, u ovoj priči ima još nešto dobro osim velikog i ljudskog gesta banjalučkog glumca Aleksandra Stojkovića Piksija, njegovih kolega i uprave pozorišta koji su rekli vulgarnom nacionalizmu-DOSTA JE!
Dobro je to što se ogromna većina “običnih ljudi“ i to iz RS-a solidarisala sa glumcima i sa pozorištem, a ne sa Dodikom, njegovim violentnim članovima porodice i jastrebovima sa Dodikovog dvora. Ovo jeste mala pobjeda kako se to kaže običnih ljudi, ali znajte da su poluge moći na koncu u Dodika i njegove porodice.
Znajte da finansiranje i pozorišta i pratećih glumaca i resornog ministarstva kulture odobrava ili ne odobrava vlada i na koncu Skupština, na čijem su čelu, pogađate, Dodik i njegova kamarila.
Da li je ovo početak pada Milorada Dodika?
Ne vjerujem, ali je dobar pokazatelj da ga se prosti puk više ne plaši toliko. Sa druge strane, Dodik još uvijek ima Putina i kartu do Moskve kao ultimativni predizborni marketinški adut. Jer ogroman dio tog naroda, čak i onog koji se slaže za Piksijem, sanja i dalje umjesto princa na bijelom konju ruskog tenkistu u Armati, kako ulazi na Balkan i donosi “multipolarni svijet” (čitaj infantilni pravoslavno-talibanski način života, oslobođen racionalne odgovornosti, a koji bi pravio nekakav SSSR 2.0 na svetosavskim lokalnim temeljima).
Pa je opet i ovaj banjalučki pozorišni festival, i hrabra izjava jednog glumca, i prvotna reakcija moćnika RS-a koji su pokušali banovati i glumce i Festival povezan sa svjetskim zbivanjima.
Ako Putin i njegova armada budu zaustavljeni i poraženi, odista ovakav nakaradni politički sistem u RS-u će se srušiti kao kula od karata i to mnogo brže no što i sami mislimo.
Ako to ne bude tako, onda ćemo gledati sasvim sigurno pokušaj stvaranja neke nove Srpske Republike Bosne i Hercegovine. Ta, nije Dodik bez veze kazao u susret posljednjem odlasku na ruske noge, kako ide da uči o multipolarnom svijetu i kao ide da promatra stvaranje nečeg “novog i velikog u svjetskim razmjerama“.
A to bi mu u lokalnim razmjerama donijelo produžetak vladavine. Neograničen.
A onda se neće postavljati pitanje hoće li i može li neki sarajevski glumac i teatar doći u Banjaluku na Festival.
Jer festivala biti neće.
Dobro razmislite kuda vode ovi puti!
IZVOR: AL JAZEERA
