Tijelo 22-godišnje Marijane Sučević nađeno je na seoskoj cesti u Prgometu, mjestu u zaleđu Kaštela i Trogira, u 7.45 sati, u subotu, 28. svibnja 1994. godine. Majka i sin iz Primorskog Doca, koji su se na traktoru vraćali sa sajma stoke, ugledali su je na cesti, prekrivenu sasušenom krvlju, odjevenu u bijelu majicu i tamnocrvene hlače.
Kraj mrtve djevojke je u lokvi krvi bila i njezina ručna torbica. Brojne rane po tijelu i glavi odmah su ukazale da se radi o žrtvi nasilnog zločina. Prvim pregledom patologa utvrđeno je da žrtva ima ubodne rane od hladnog oružja i ozljede na glavi od više udaraca.
Pokazalo se da se radi o 22-godišnjakinji koja je živjela s bakom u blizini mjesta gdje je tijelo pronađeno. Prema nalazu patologa i rekonstrukcijom kretanja Marijane Sučević prethodnog dana, zaključili su da je ubijena u petak oko 21.30. Kobne večeri se vraćala sa svog radnog mjesta u praonici splitske bolnice.
Radila je drugu smjenu te je bila gotova u 20 sati kada je otišla iz KB-a Split. Autobusom se uputila kući i izišla na postaji u mjestu oko 21 sat. S tog mjesta čekao ju je još dio puta do zaseoka Đolići gdje je živjela s bakom. Kada je krenula pješice prema bakinoj kući, automobilom je naišao poznanik iz mjesta koji ju je povezao.
Ostavio ju je na oko 300 metara od kuće, odakle ju je čekalo pješačenje neosvijetljenim, ali poznatim dijelom ceste. Na njemu je u zasjedi sačekao ubojica. Nalaz obdukcije je pokazao da je imala 17 ubodnih rana – osam zadanih u leđa, pet u prsni koš i četiri u ruke.
Kada je ubojica vidio da je, unatoč brojnim ubodnim ranama i dalje živa, udario ju je više puta po glavi. Kraj tijela nije nađeno ni oružje ni oruđe.
MJEŠTANI NA POLIGRAFU
Dubina uboda bila je različita zbog čega su istražitelji bili u nedoumici što je ubojica koristio. Zbog brojnosti i težine ozljeda na prvu su procijenili da se radi o zločinu iz strasti. Tome u prilog je išla činjenica da je kraj tijela bila torbica djevojke sa svim osobnim stvarima, zbog čega se odmah vidjelo da se ne radi o pljački. Stoga su prvo krenuli tim tragom.
Marijana je imala dugogodišnjeg partnera s kojim se trebala vjenčati i koji se ni na koji način nije mogao povezati s njezinim ubojstvom. Krenulo se tada od osoba iz njezine okoline. Obavljeno je ispitivanje mnogih mještana te su čak testirani poligrafom, tzv. detektorom laži, ali uređaj nije ukazao ni na jednog kao mogućeg počinitelja.
Zbog pretpostavke da se radi o ubojstvu iz strasti, inspektori su jedno vrijeme nagađali da je možda u krugu svog radnog mjesta imala neku prikrivenu ljubavnu vezu koja je dovela do najstrašnijeg ishoda, zbog ljubomore ili neželjenog raskida. U jednoj verziji, koja je slijedila navedenu pretpostavku, konstruirali su scenarij prema kojem je djevojka bila u vezi s nekim liječnikom kojem je tajni odnos počeo ugrožavati privatni ili poslovni život.
Naslonjen na tu teoriju, izrodio se i zaključak kako su oružje zločina bile bolničke škare koje je ubojica držao polurastvorene i ubadao s oba sječiva odjednom. Tako bi se mogla objasniti i različita dubina ubodnih rana. Međutim, ni u jednom od obavijesnih razgovora koji su inspektori napravili nije bilo niti naznake da je Marijana imala tajni život.
Bila je omiljena u obitelji, među prijateljima i susjedima, ali i na radnome mjestu. Svi su je opisivali kao tihu i radišnu djevojku i njezina osobnost se jednostavno nije uklapala u pretpostavke inspektora o motivu koji se krio u zabranjenoj strasti.
Protokom vremena, nakon što su provjerili svaki iole sumnjivi alibi, policiji ponestaje ideja u kojem smjeru uopće krenuti. Ipak, sljedećih godina mučku smrt Marijane Sučević nisu zaboravili te su koristili svaku priliku da potraže pomoć.
Obratili su se i dr. Henryju Leeju, svjetski priznatom forenzičaru, poznatom po tome što je oborio optužbu za ubojstvo supruge protiv umirovljene zvijezde američkog nogometa O.J. Simpsona. Prilikom jednog njegova posjeta Splitu, pokazali su mu odjeću pokojne djevojke ne bi li on dao neki putokaz za novi pravac istrage, nažalost, bez uspjeha.
Slučaj ostaje otvoren sljedećih sedam godina, sve do kolovoza 2001. godine kada se ispostavilo da se ubojica sam prokazao. Svi povezani sa slučajem bili su šokirani nevjerojatnim otkrićem: Marijanu Sučević ubio je njezin susjed Kristijan Aleksić koji je u vrijeme brutalnog zločina imao 18 godina i dva mjeseca.
Svoje monstruozno nedjelo nije mogao držati tajnom i s vremenom je o njemu počeo pričati osobama s kojima bi došao u sukob, na način da bi kazao kako će ih “ubiti kao Marijanu”. Ili bi se jednostavno hvalio, jednom prigodom u teretani u Drnišu, prikazujući nasilnu smrt mlade djevojke kao neki pothvat.
U jednom trenutku netko je prijavio policiji njegove riječi. Možda je za istražitelje bilo najporaznije da je i on 1994. godine ispitan među susjedima koje su izdvojili kao potencijalne počinitelje. I poslan je tada na testiranje poligrafom, ali ni jedan detalj nije otkrio da upravo on ima na rukama krv Marijane Sučević.
Uhićen je i doveden u službene prostorije u Policijsku postaju Kaštela.
– Gledao sam američke filmove i uvijek mi je skakao adrenalin kada bih vidio nasilje i ubojstva. Želio sam provjeriti mogu li ja ubiti. Pripremao sam se godinu dana, oštrio sam nož iz servisa za jelo mjesecima. Vježbao sam i ubadanje nožem.
Pričekao sam je dok je išla prema kući i prvo sam je ubo u leđa nekoliko puta, pala je na cestu i počela se braniti rukama i nogama. Jecala je, a ja sam je onda ubo u grudi, ali se uspjela dignuti.
Udario sam je šipkom po glavi pa je pala. Još je puzala pa sam je opet ubo nožem u leđa. Nisam imao poseban razlog da napadnem baš Marijanu, jednostavno sam želio provjeriti jesam li sposoban za ubojstvo.
Datum kada sam to napravio zapisao sam na dimnjaku naše kuće. Kasnije sam živio pod pritiskom jer sam mislio da će policija okriviti nekog drugog – izjavio je.
NAOŠTRIO ‘POŠADU’
Radilo se o nožu metalne drške iz pribora za jelo, tzv. pošadi, kojem je naoštrio vrh. Kasnije su svjedoci kazivali da su ga viđali kako šeta s nožem kojem je dršku omotao električnim kabelom. Svoj iskaz je Aleksić ponovio i na ispitivanju pred istražnim sucem.
Tijekom pretrage kuće otkriveno je kako je ormar u sobi ispisao simbolom tri šestice te da je proučavao kultove smrti i štovanje Sotone. Na suđenju koje je započelo 2002. godine, optuženi Kristijan Aleksić imao je 26 godina. Unatoč priznanjima, tijekom glavne rasprave je negirao da je počinio ubojstvo i bio je vidno uznemiren i tjeskoban.
Saslušani su brojni svjedoci; pokazalo se da je nesretna djevojka često dolazila u kuću gdje je živio s majkom jer su bile prijateljice i povjeravale se međusobno. Kristijan Aleksić je bio dosta povučen jer je bio nezadovoljan zbog svoje debljine, kazali su, a napustio je i školovanje zbog introvertiranosti.
Radio je neko vrijeme na benzinskoj postaji, a znao je izrađivati ukrasne kutijice od drva i vesti goblene, čulo se u jednom iskazu na suđenju. Te noći kada je ubio Marijanu, majci je kazao da ide trčati, u čemu ga je ona poticala zbog njegovih problema s težinom.
Pokazalo se da se 1995., godinu dana nakon ubojstva, liječio na Odjelu psihijatrije u KB-u Split zbog adolescentske krize. Nad njim je tijekom suđenja provedeno vještačenje stalnog sudskog vještaka psihijatra.
Facebook
Twitter
Ispis
Rijetka su kaznena djela za koja ne postoji zastara. Uglavnom imaju vremenski rok nakon kojeg ih se, po sili zakona, treba prepustiti zaboravu.
No, stvarnom životu za zločin nema zastare jer ostavlja neizbrisiv trag – na žrtvama, onima koje su ga preživjele, na njihovim najmilijima, a nepovratno se mijenjaju i osobe koje su ga počinile, ali i svi iz njihove okoline.
Ovim serijalom podsjetit ćemo na neke od tih zločina: rekonstruirat one koji su prekriveni zaboravom za širu javnost ili one iz razdoblja kada sadržaji crnih kronika nisu bili viralni.
Na svjetlo dana izvući ćemo kaznena djela izdvojena po određenim značajkama, primjerice, brutalnošću ili nečim što ćemo vam otkriti tek u tekstovima serijala “Crni notes”, koje ćemo objavljivati subotom na našem portalu i u tiskanom izdanju u prilogu “Spektar”.
OGLAS
Tijelo 22-godišnje Marijane Sučević nađeno je na seoskoj cesti u Prgometu, mjestu u zaleđu Kaštela i Trogira, u 7.45 sati, u subotu, 28. svibnja 1994. godine. Majka i sin iz Primorskog Doca, koji su se na traktoru vraćali sa sajma stoke, ugledali su je na cesti, prekrivenu sasušenom krvlju, odjevenu u bijelu majicu i tamnocrvene hlače.
Kraj mrtve djevojke je u lokvi krvi bila i njezina ručna torbica. Brojne rane po tijelu i glavi odmah su ukazale da se radi o žrtvi nasilnog zločina. Prvim pregledom patologa utvrđeno je da žrtva ima ubodne rane od hladnog oružja i ozljede na glavi od više udaraca.
Pokazalo se da se radi o 22-godišnjakinji koja je živjela s bakom u blizini mjesta gdje je tijelo pronađeno. Prema nalazu patologa i rekonstrukcijom kretanja Marijane Sučević prethodnog dana, zaključili su da je ubijena u petak oko 21.30. Kobne večeri se vraćala sa svog radnog mjesta u praonici splitske bolnice.
image
Marijana Sučević
SD
Radila je drugu smjenu te je bila gotova u 20 sati kada je otišla iz KB-a Split. Autobusom se uputila kući i izišla na postaji u mjestu oko 21 sat. S tog mjesta čekao ju je još dio puta do zaseoka Đolići gdje je živjela s bakom. Kada je krenula pješice prema bakinoj kući, automobilom je naišao poznanik iz mjesta koji ju je povezao.
Ostavio ju je na oko 300 metara od kuće, odakle ju je čekalo pješačenje neosvijetljenim, ali poznatim dijelom ceste. Na njemu je u zasjedi sačekao ubojica. Nalaz obdukcije je pokazao da je imala 17 ubodnih rana – osam zadanih u leđa, pet u prsni koš i četiri u ruke.
Kada je ubojica vidio da je, unatoč brojnim ubodnim ranama i dalje živa, udario ju je više puta po glavi. Kraj tijela nije nađeno ni oružje ni oruđe.
MJEŠTANI NA POLIGRAFU
Dubina uboda bila je različita zbog čega su istražitelji bili u nedoumici što je ubojica koristio. Zbog brojnosti i težine ozljeda na prvu su procijenili da se radi o zločinu iz strasti. Tome u prilog je išla činjenica da je kraj tijela bila torbica djevojke sa svim osobnim stvarima, zbog čega se odmah vidjelo da se ne radi o pljački. Stoga su prvo krenuli tim tragom.
CRNI NOTES (1): Tajna raskomadanog tijela na šetnici u Splitu: prvo je pronađena noga, tjedan kasnije trup, a onda i glava. Niti jednog otiska nije bilo, frustriranost istražitelja je rasla…
Marijana je imala dugogodišnjeg partnera s kojim se trebala vjenčati i koji se ni na koji način nije mogao povezati s njezinim ubojstvom. Krenulo se tada od osoba iz njezine okoline. Obavljeno je ispitivanje mnogih mještana te su čak testirani poligrafom, tzv. detektorom laži, ali uređaj nije ukazao ni na jednog kao mogućeg počinitelja.
OGLAS
image
Vijest o zločinu objavljena u tiskanom izdanju ‘Slobodne‘
SD
Zbog pretpostavke da se radi o ubojstvu iz strasti, inspektori su jedno vrijeme nagađali da je možda u krugu svog radnog mjesta imala neku prikrivenu ljubavnu vezu koja je dovela do najstrašnijeg ishoda, zbog ljubomore ili neželjenog raskida. U jednoj verziji, koja je slijedila navedenu pretpostavku, konstruirali su scenarij prema kojem je djevojka bila u vezi s nekim liječnikom kojem je tajni odnos počeo ugrožavati privatni ili poslovni život.
Naslonjen na tu teoriju, izrodio se i zaključak kako su oružje zločina bile bolničke škare koje je ubojica držao polurastvorene i ubadao s oba sječiva odjednom. Tako bi se mogla objasniti i različita dubina ubodnih rana. Međutim, ni u jednom od obavijesnih razgovora koji su inspektori napravili nije bilo niti naznake da je Marijana imala tajni život.
Bila je omiljena u obitelji, među prijateljima i susjedima, ali i na radnome mjestu. Svi su je opisivali kao tihu i radišnu djevojku i njezina osobnost se jednostavno nije uklapala u pretpostavke inspektora o motivu koji se krio u zabranjenoj strasti.
Protokom vremena, nakon što su provjerili svaki iole sumnjivi alibi, policiji ponestaje ideja u kojem smjeru uopće krenuti. Ipak, sljedećih godina mučku smrt Marijane Sučević nisu zaboravili te su koristili svaku priliku da potraže pomoć.
Obratili su se i dr. Henryju Leeju, svjetski priznatom forenzičaru, poznatom po tome što je oborio optužbu za ubojstvo supruge protiv umirovljene zvijezde američkog nogometa O.J. Simpsona. Prilikom jednog njegova posjeta Splitu, pokazali su mu odjeću pokojne djevojke ne bi li on dao neki putokaz za novi pravac istrage, nažalost, bez uspjeha.
image
Dr. Henry Lee, vodeći svjetski forenzičar na odjelu Patologije KBC Split
Vladimir Dugandžić/Cropix
Slučaj ostaje otvoren sljedećih sedam godina, sve do kolovoza 2001. godine kada se ispostavilo da se ubojica sam prokazao. Svi povezani sa slučajem bili su šokirani nevjerojatnim otkrićem: Marijanu Sučević ubio je njezin susjed Kristijan Aleksić koji je u vrijeme brutalnog zločina imao 18 godina i dva mjeseca.
OGLAS
Svoje monstruozno nedjelo nije mogao držati tajnom i s vremenom je o njemu počeo pričati osobama s kojima bi došao u sukob, na način da bi kazao kako će ih “ubiti kao Marijanu”. Ili bi se jednostavno hvalio, jednom prigodom u teretani u Drnišu, prikazujući nasilnu smrt mlade djevojke kao neki pothvat.
U jednom trenutku netko je prijavio policiji njegove riječi. Možda je za istražitelje bilo najporaznije da je i on 1994. godine ispitan među susjedima koje su izdvojili kao potencijalne počinitelje. I poslan je tada na testiranje poligrafom, ali ni jedan detalj nije otkrio da upravo on ima na rukama krv Marijane Sučević.
Uhićen je i doveden u službene prostorije u Policijsku postaju Kaštela.
– Gledao sam američke filmove i uvijek mi je skakao adrenalin kada bih vidio nasilje i ubojstva. Želio sam provjeriti mogu li ja ubiti. Pripremao sam se godinu dana, oštrio sam nož iz servisa za jelo mjesecima. Vježbao sam i ubadanje nožem.
Pričekao sam je dok je išla prema kući i prvo sam je ubo u leđa nekoliko puta, pala je na cestu i počela se braniti rukama i nogama. Jecala je, a ja sam je onda ubo u grudi, ali se uspjela dignuti.
image
Kristijan Aleksić na suđenju 2002. godine
Nikola Vilić/Cropix
Udario sam je šipkom po glavi pa je pala. Još je puzala pa sam je opet ubo nožem u leđa. Nisam imao poseban razlog da napadnem baš Marijanu, jednostavno sam želio provjeriti jesam li sposoban za ubojstvo.
OGLAS
Datum kada sam to napravio zapisao sam na dimnjaku naše kuće. Kasnije sam živio pod pritiskom jer sam mislio da će policija okriviti nekog drugog – izjavio je.
NAOŠTRIO ‘POŠADU’
Radilo se o nožu metalne drške iz pribora za jelo, tzv. pošadi, kojem je naoštrio vrh. Kasnije su svjedoci kazivali da su ga viđali kako šeta s nožem kojem je dršku omotao električnim kabelom. Svoj iskaz je Aleksić ponovio i na ispitivanju pred istražnim sucem.
Tijekom pretrage kuće otkriveno je kako je ormar u sobi ispisao simbolom tri šestice te da je proučavao kultove smrti i štovanje Sotone. Na suđenju koje je započelo 2002. godine, optuženi Kristijan Aleksić imao je 26 godina. Unatoč priznanjima, tijekom glavne rasprave je negirao da je počinio ubojstvo i bio je vidno uznemiren i tjeskoban.
image
Očevid na mjestu zločina
Shutterstock/ilustracija
Saslušani su brojni svjedoci; pokazalo se da je nesretna djevojka često dolazila u kuću gdje je živio s majkom jer su bile prijateljice i povjeravale se međusobno. Kristijan Aleksić je bio dosta povučen jer je bio nezadovoljan zbog svoje debljine, kazali su, a napustio je i školovanje zbog introvertiranosti.
Radio je neko vrijeme na benzinskoj postaji, a znao je izrađivati ukrasne kutijice od drva i vesti goblene, čulo se u jednom iskazu na suđenju. Te noći kada je ubio Marijanu, majci je kazao da ide trčati, u čemu ga je ona poticala zbog njegovih problema s težinom.
Pokazalo se da se 1995., godinu dana nakon ubojstva, liječio na Odjelu psihijatrije u KB-u Split zbog adolescentske krize. Nad njim je tijekom suđenja provedeno vještačenje stalnog sudskog vještaka psihijatra.
Utvrđeno je da nije neubrojiv, tj. psihički bolestan, već smanjeno ubrojiv. Zbog psihičkih tegoba mu je, ipak, propisano obvezno psihijatrijsko liječenje, koje mu je i određeno kada je osuđen. Proglašen je krivim i kažnjen s 14 godina zatvora.
Nakon objave presude na Županijskom sudu u Splitu, optuženi Aleksić je upitao pravosudne policajce koji su ga doveli koliko je sati. Kad su mu odgovorili da je malo prije 12 sati, prokomentirao je naglas da će se u Zatvor u Splitu vratiti upravo na vrijeme za ručak.
slobodnadalmacija.hr
