Briga i neizvjesnost, ali i nevjerojatna borba i upornost obilježili su prve dane, tjedne i mjesece života danas šestogodišnje Bjelovarčanke Mije Zobec. Mia je, naime, rođena sa samo 559 grama u 27 tjednu trudnoće.
Priču o borbi za svoju curicu danas nam je, na Svjetski dan svjesnosti o prijevremenom rođenju, ispričala njezina majka Nataša Zobec.
Iako je njezina trudnoća tekla gotovo posve uredno, a jedina tegoba s kojom se suočavala je bio povišeni krvni tlak koji je uz lijekove stavljen pod kontrolu, u samo jednom danu sve je krenulo u posve neželjenom smjeru.
Hitan carski rez
– Meni je pozlilo na poslu 20. listopada, a Mia je carskim rezom rođena samo tri dana kasnije. Jednostavno sam se srušila. Izgledalo je kao epileptični napad. Naravno, završila sam u bolnici, a dijagnosticirana mi je eklampsija. Cijelu trudnoću sam imala visoki tlak, no kako je sve bilo pod kontrolom, ništa dodatno se nije poduzimalo budući da su i nalazi proteina u urinu govorili da je sve u redu. Ipak, pokazalo se da nije sve bilo u redu. Da bi mi liječnici spasili život, morala sam na hitan carski rez iako sam bila tek u 27. tjednu trudnoće – prisjeća će mama Zobec dodavši kako je time čitava priča dobila svoj završetak, odnosno svoj početak koji je značio borbu.
Iako su ti dani bilo izuzetno teški, priča koja je započela tog listopada prije šest godina iz dana u dan sve je više kretala prema sretnom završetku pa je tako malena Mia danas vesela, razigrana i znatiželjna predškolarka.
Živjeli iz minute u minutu
– Prvi dani su bili jako teški. Ona je bila strašno malena, čitava je bila prekrivena cjevčicama, a oko nje je sve bilo puno aparata. Ukupno je u bolnici provela osam mjeseci od kojih je prva tri mjeseca bila u inkubatoru. Nakon toga su došle komplikacije s crijevima pa su je selili u Klaićevu gdje je bila sljedećih pet mjeseci. Nakon svega toga je izašla iz bolnice. Danas ima šest godina, nema dijagnoza, a jedino nosi naočale. Uspjeli smo u svemu, ali put je bio trnovit. Išli smo na vježbe, ali još prije drugog rođendana je dostigla svoje vršnjake. Sada je uključena u malu školu, ide na radionice, a čak bih rekla da je danas u nekim stvarima i prestigla svoje vršnjake. Sitna je, no po svemu drugome je spremna za školu pa se nadamo da će najesen sjesti u školsku klupu – priča ova hrabra majka dodavši kako je neizvjesnost koja je pratila njihove prve zajedničke dane, tjedne i mjesece bilo ono najgore s čime se čitava obitelj morala nositi.
Mi otpočetka nismo imali neke crne prognoze, ali živjeli smo iz minute u minutu. Nije se znalo hoće li govoriti, hodati… Jednostavno smo morali čekati i vidjeti kako će se stvari odvijati. Ta neizvjesnost je bila najgora. Kada je bila u bolnici, nitko se nije usudio dati svoju prognozu i nitko nam zapravo nije mogao reći da će ona biti zdrava. Kada smo došli iz bolnice, sve je bilo na nama. Znali smo da je najbolji recept za uspjeh rad s djetetom. Uložili smo puno truda i čekali da vrijeme odradi svoje. Čekali smo da vidimo hoće li prosjediti, hoće li govoriti, hoće li prohodati ili će imati nekih teškoća. Pregledi koje smo imali na tjednoj i mjesečnoj pa čak i dnevnoj bazi na samom početku su zaista bili vrlo bili vrlo stresni. Kada je to prošlo, ostao je neki strah i dalje, ali danas je to iza nas. Vjerujem da je naša Mia bila najmanja beba u našoj županiji, ali je naša priča na kraju dobila sretan završetak – kaže mama Zobec.
klikni.hr
