Mira (68) nikada se nije uspjela financijski osamostaliti do stupnja da iznajmi stan i ode iz kuće bivšeg muža. Radila je u lokalnom dućanu, ušteđevinu je potrošila na školovanje djece u gradu, roditelje je rano izgubila i jednostavno je u stisci pristala na ponudu da ostane u dijelu kuće koju je nekoć dijelila sa svojim, a potom s tuđim mužem. ‘Na sve se živ čovjek navikne’, reći će nam u razgovoru.
“Cijeli život radila sam u trgovini u malome mjestu, a suprug je radio u nabavi i skladištu jedne firme tu kod nas. Primanja su nam bila ispodprosječna, ali moglo se dok nije trebalo dvoje djece poslati u grad na školovanje. Plaćaj prijevoz, plaćaj dom, obuj ih, obuci, daj svakome džeparac i ode ušteđevina. Tada nam je stvarno bilo zagustilo, a počeli su i bračni problemi”, priča nam gospođa Mira (68), danas umirovljenica.
Suprug se na poslu, priča nam, spetljao s voditeljicom poslovanja. “Bilo smo u ranim pedesetima, on je radio i nabavu, pa je nekad voditeljica išla s njim. Kavica ovdje, kavica ondje i eto nevolje, spetljali su se. Ja u početku jedva da sam i primijetila, radila sam petke, svetke i popodnevne smjene, nisam stigla ni misliti da bi on negdje na taj način švrljao”, priča nam o tome i dan-danas uzrujanim glasom.
Nemoralna ponuda
Mjesto je malo, dozna se sve, na kraju je, kaže, i sam priznao. “Vjerujte mi, ja koja ovdje nemam nikoga svoga, dvoje djece bilo je u domu na fakultetu, primanja nikakva, ja bih mu oprostila da me za oprost molio. Ali, nije. Rekao mi je da mogu ostati u malom dijelu njegove kuće, dok se ne snađem, ali da će on živjeti na katu s novom ženom”, govori nam.
Stisnuta u kut, pristala je na nešto na što bi malo žena pristalo. “Imala sam 3.400 kuna plaću. Da sam otišla u podstanare, s tim što bi mi ostalo za život ne bih mogla živjeti nikako, niti se boriti za djecu i plaćati im dom i sve što treba. Niti je tada u onoj krizi bilo boljeg posla sa srednjom trgovačkom, nisam mogla birati”, govori nam. Njezina mala ušteđevina se topila, kaže, na djecu.
Zaseban ulaz – najveća sreća
Prenijela si je, povjerava nam, u zasebni dio sve nužne stvari. “Nisam se imala za što suditi, kuća je bila njegovo nasljedstvo od bake. Uzela sam nešto namještaja koji sam ja kupila, i ostala. Bilo je nezamislivo na početku, ali na sve se živ čovjek navikne. Tu sam dočekala i penziju, a sad nemam ni 400 eura penzije, kud ću. Srećom imam i svoj ulaz, to mi je dalo moj mir da ih ne moram sresti ni gledati. Iako se pozdravimo kad baš moramo”, rekla je gospođa Mira koja se na tu rečenicu danas može i nasmijati.
mojevrijeme.hr
