Ja kukam jadna po kući svaki dan. Ništa nije lakše, još je teže i teže kako vrijeme ide. Nikad neću moći da zaboravim. Cijelu noć ne spavam. Dvije godine plačem bez prekida, oči me bole, suza više nemam.
Ovim riječima Stojanka Đokić iz Moravca, za Blic počinje bolnu ispovest na dan druge godišnjice monstruoznog ubistva sina Gorana (57), snaje Gordane (56) i unuke Lidije Đokić (26) iz Aleksinca.
Za užasan zločin koji se desio u noći između 26. i 27.septembra u Moravcu optužen je Đokićev brat od ujaka Goran Džonić, penzionisani vatrogasac, koji je u junu ove godine u Višem sudu u Nišu osuđen na kaznu doživotnog zatvora. Stojanki dani bez njenih najmilijih idu sporo I bolno a tuga je sve veća…
– Strašno, za Lidiju me najviše srce boli. Zašto je ubi? I Goran i Gordana nikome ništa loše nisu uradili, svakoga su dočekali, ugostili… Što im uze živote? Izginuše mi djeca ni kriva ni dužna za svoje pare. Sedam plata su primali u Džonićevoj kući. Otac i majka mu imaju devizne penzije, on i žena su imali penziju, oba sina rade, snaja radi. I malo mu bilo. Pa je htio od mojeg krivog Gorana pare da uzme. Pare ako je uzeo, samo da ih je ostavio u životu. Ovo je strašno i prestrašno – jedva čujnim glasom priča za baka Stojanka.
Dok se drhtavom rukom, pridržava za zid, priča da je Džonić bio veoma blizak sa njenim sinom i da je tu bliskost zloupotrebio da bi ga na prevaru usmrtio.
– Bliski su bili. I još rod – braća od ujaka. Čim ih vidi da su došli iz Aleksinca, Džonić odmah dođe kod mene. Ali poslednjih mjesec dana – nema ga. Gordana kaže: “gle Džonić prođe, ne javi se”. Nismo znali zašto. A on je već tada sve isplanirao. Prevario je Gorana da te noći zaustavi auto. Gorivo nosio u kanti, rekao stao mu motor. U ponoć Goran nikome ne bi stao. Samo njemu. On je u njega imao povjerenje. Stalno je Džonić dolazio kod njega u mjenjačicu, sjedio po dva sata. Dopada mu se stolica, ovo dobro za pecanje, uzme i ne pita može li. E, i za dobrotu Goranovu eto kako mu je vratio. Ubio ih pa ih zapalio – jada se baka Stojanka plačnim glasom
Tražio kamion i viljuškar da premjesti tela?
Ona otkriva za da je Džonić, dok se još nije otkrilo ko stoji iza zločina, od jednog komšije tražio da mu pozajmi kamion I viljuškar, I da su tek naknadno saznali za to.
– Gospodin je tražio od jednog komšije kamion i viljuškar, vjerovatno da odveze tijela, da im se vjerovatno ne nađu ni koske. “Imam šut neki da istjeram”, rekao je tom komšiji iz sela. To se nije znalo, poslije se otkrilo. Čovjek poslije kada je čuo šta je bilo prepao se: “Jao mogao je i mene da nasadi, da ispadnem i ja saučesnik”. Ovo je strašno planiranje a on glumi glumu. Rupe crne ima u glavi, kao ne sjeća se. Ovako nešto ni u ratu nije bilo – da ubiješ i onda da zapališ tijelo. Gospodin je mislio da neće da ga nađu – priča baka Stojanka.
“Kako može da živi?”
Riječi Džonićeve supruge Suzane, u vrijeme dok zločin još nije bio ravetljen, još uvijek joj bolno odjekuju u duši bake Stojanke.
– Spremamo se na groblje, Suzana došla, dok se još nije otkrilo šta je bilo, hoće sa nama da ide. Ja kukam i kunem a ona mi riječe: “Ćuti Šoje, makar su zajedno”. A gdje su zajedno, pitam je? Jesu li u drugu državu otišli pa će da mi dođu? Ja kukam za dejcom a ona: “mi smo mnogo dužni, mi smo mnogo dužni”. Dužni su, pa je njen muž od mojeg krivog Gorana morao da uzme pare da se razduži. Nije mi jasno kako može da spava dvije godine. Šta je uradio. Njegovi članovi porodice šetaju, djeca se smiju po dvorištu, prave rođendane. A gdje su moji – pita se Stojanka.
Prijetio da će da se ubije
Poslije godinu i po dana istrage, I nakon svega tri I po mjeseca suđenja, veće Višeg suda u Nišu kojim je predsjedavao sudija Mirko Drašković oglasilo je 13.juna ove godine Gorana Džonića krivim za teško ubistvo u sticaju sa nezakonitim posjedovanjem oružja, i osudilo ga, nepravosnažno, na kaznu doživotnog zatvora.
Dok je sudija Mirko Drašković čitao presudu Džonić je teatralno uzviknuo: “Zašto?! Za šta?”! Nakon toga počeo je da udara glavom od sto I da viče: “Nisam ja to uradio, hoću da se ubijem!”.
Zločin iz koristoljublja
Optužnicom Višeg javnog tužilaštva, Džoniću je stavljeno na teret da je teško ubistvo iz koristoljublja počinio kako bi rođaku vratio pozajmicu od 10.000 evra koju je uzeo da bi kupio i renovirao kuću za jednog od sinova.
Lidiju, kobne večeri zaustavio kada su iz Moravca krenuli kolima za Aleksinac i da ih je preteći pištoljem primorao da odu do mjesta zvanog “Dudin gaj” gdje ih je ubio a njihova tijela zapalio. “Pasat” je odvezao u okolinu Tešice gdje je uzeo novac iz gepeka a vozilo zapalio, nakon čega se vratio skuterom u Moravac i sakrio pare u dvorištu kuće koju gradi za sina Stefana.
Uzeo više od 40.000 evra
Džoniću je stavljeno na teret da je iz “pasata” Gorana Đokića, koji je u Aleksincu imao mjenjačnicu, oduzeo više od 40.000 evra u raznim valutama koji su se nalazili sakriveni u automobilu. Prema optužnici, on je iz vozila uzeo 1.380.000 dinara, 27.130 evra, 3.940 švajcarskih franaka i 1.690 američkih dolara kao i 160 američkih dolara u apoenima od po jedan dolar. Potom se vratio u Moravac gdje je sakrio novac u kući u izgradnji koju koristi njegov sin Stefan.
– U kupatilu je ostavio 160 dolara, u pomoćnoj prostoriji pored kuće u bijeloj kutiji 768.000,00 dinara, a u voćnjaku iza kuće 612.000,00 dinara, 3.940 švajcarskih franaka, 1.690 dolara i 17.130 evra zakopavši ovaj novac ispod drveta, dok je 10.000 evra na ime pozajmice vratio rođaku, navodi se u optužnici.
Neumoljivi dokazi
Svi prikupljeni dokazi išli su od početka istrage u prilog samo jedne sumnje – da je upravo on jedini izvršilac monstruoznog zločina, iako je Džonić lažima i manipolacijom pokušao da prebaci odgovornost na braću Aleksandra i Konstantina Miloševića iz Moravca, poznate kao braća Jojke, ali mu nije pošlo za rukom.
Njegov DNK je nađen novcu i vreći sa evrima, kao i na pištolju koji je nađen sakriven nakon što je on ispričao policiji gdje se nalazi a za koji je balističkim vještačenjem utvrđeno da je iz njega ubijena porodica Đokić.
Na oružju je nađen i DNK Lidije Đokić. Sigurnosne kamere u Tešici snimile su „pasat“ Đokića kako sa zemljanog puta dolazi iz pravca Moravca u dva časa iza ponoći, i Džonićev žuti skuter kako se vraća dva časa kasnije istim putem. Snimljen je kako sipa gorivo u kantu na dan nestanka Đokića, a istog dana je bio i u Tešici kraj mjesta gdje je kasnije nađen zapaljen “pasat”….
Metalostrugar iz Moravca je posvjedočio da je Džoniću pomogao da napravi navoj na cijevi pištolja za prugušivač, ne znajući tada o čemu se radi…
“Bio na pecanju pa u garaži!?”
Optuženi Džonić je i u toku maratonske istrage i na samom suđenju negirao da ima bilo kakve veze sa ubistvom tvrdeći da je u noći kada su Đokići oteti, opljačkani i spaljeni, bio navodno na noćnom pecanju pa u garaži.
On je na suđenju iznio bizarne tvrdnje da mu neko namješta trostruko ubistvo i podmeće DNK na parama, oružju… Džonić je pred sudom glumio gubitak sjećanja, svaki put kada je bi suočen sa dokazima, ne pokazujući znake kajanja.
Duševno zdrav
Dr Marija Panić, predstavnik komisije vještaka Specijalne zatvorske bolnice u Beogradu, na prošlom ročištu potvrdila je da je Džonić u potpunosti u stanju da relano rasuđuje jer je duševno zdrav kao i da su mu intelektualne sposobnosti na nivou proseka.
Ona je potvrdila da je tokom vještačenja kod optuženog uočeno manipulativno ponašanje ali i pojedini agresivni ispadi I neljubazno ponašanje prema medicinskom osoblju i čuvarima. Vještačenje je potvrdilo da Džonić ima sklonosti da manipuliše.
Biljana Pešić, Džonićeva advokatica po službenoj dužnosti najavila je žalbu na presudu.
srpskainfo.com
