UČITELJICA : ĐAK PRVAK TREBA DA ZAPAMTI ŠTA IMA ZA DOMAĆI, A NE DA MAMA PREKO VIBERA PITA DRUGU MAMU
Nova školska godina se bliži, a nakon što se prethodna iznenada završila, novi početak nam donosi i neke sumnje i neizvesnosti. Učitelji i nastavnici 1. septembar čekaju ne znajući da li će se desiti neke promjene koje će im uliti malo sigurnosti ili ćemo u novu školsku godinu ući “kao da se ništa nije dogodilo”.
O ovoj temi, ali i o tome koliko su se djeca promjenila, šta znaju prvaci danas kad sjednu u klupe, a šta bi trebalo da znaju, kao i o najčešćim greškama koje roditelji (obično u najboljoj namjeri) prave, razgovaramo sa Ivanom Bošnjak Bošnjak, saradnicom Zelene učionice i učiteljicom sa višedecenijskim iskustvom.
Diete koje polazi u školu treba da ima razvijene motoričke sposobnosti, da veže pertle, da ume da postavi pitanje i da odgovori na zadate instrukcije. Treba da zna da održava higijenu, da samo spakuje potrebne sveske i udžbenike za školu. Treba da zapamti šta ima za domaći, a ne da čeka mamu da preko Viber grupe pita drugu mamu.
Šta je to što je vašim kolegama i vama najpotrebnije sada, nakon školske godine koja je donela toliko teških stvari? Šta očekujete od onih koji se pitaju?
Voljela bih da se pitamo mi, ljudi iz struke, a ne oni koji nemaju iskustva “na terenu”. Također, nakon nemilih događaja pri kraju prethodne godine, nama su potrebne jasne smjernice od “onih koji se pitaju”. To bi kolegama bila prava podrška. Mi umijmo da radimo svoj posao i želimo da ga radimo najbolje što umijemo. Smetaju nam oprečna mišljenja iz ministarstva i posebno nam smeta to što se svako ko stigne miješa u naš posao.
Ove godine dobijate prvake. Izveli ste već nekoliko generacija i to vam daje drugačiju perspektivu, pa možete da sagledate sve promjene koje se dešavaju, kroz generacije. Koliko su se djeca promenila, a koliko roditelji?
Postoje naučna istraživanja koja kažu da od 2000. godine inteligencija čovječanstva opada. Prosvetnim radnicima to niko nije saopštio. A ako je tako, trebalo bi da ozbiljno promjenimo metode i načine rada, kao i nastavne sadržaje. O tome bi trebalo da “oni koji se pitaju” ozbiljno povedu računa.
Djeca su se promenila jer ih je promenio način života roditelja. Roditelji se sve rijeđe igraju sa svojom djecom, sve rijeđe razgovaraju sa njima. Učitelj često biva u situaciji da dijete traži ljubav i pažnju kakvu u porodici nema. Namjerno kažem “kakvu”, jer su djeci potrebna ograničenja, jasna pravila ponašanja, navike koje nisu vezane za učenje, nego za život.
Dijete koje zna pravila, vezuje se za osobu koja im je pravila uvela, a to su često učitelji, prije nego roditelji. Moje iskustvo sa generacijom koja je upravo završila četvrti razred je izuzetno. Imala sam najempatičnije đake ikad i veoma saradljive roditelje.Ta veza roditelj – učitelj- dijete je veoma značajna za napredak dijeteta
Unaprijed se radujem đacima – prvacima, jer volim njihovu iskrenost i emociju. Kako će biti – vidjećemo. Moram istaći da je škola u kojoj radim na terenu gdje žive ljudi koji veoma cijene porodične vrijednosti, a to je najznačanjije za razvoj djece. Djeca sa “našeg terena” umeju da se popnu na drvo, igraju se na ulici, posećuju se međusobno… tako da možda nisam najadekvatniji sagovornik oko toga šta se kod djece i roditelja promjenilo.
A škola, da li se i ona promjenila?
Ovo je odlično pitanje. Škola je jedan trom organizam, koji se veoma teško mijenja. Najčešće, čujem kako neko od kolega kaže: “Ja radim kao što je mene moja učiteljica učila”. Ako su naše učiteljice, koje su rođene u prvoj polovini 20. vijeka, radile kao njihove učiteljice, koje su rođene krajem 19. vijeka, onda se u našim školama radi po modelima tih učitelja, a svijet je otišao daleko napred. Djeca takođe.
I nastavni sadržaji se veoma teško mijenjaju, zbog toga deci škola biva sve manje zanimljiva.
Šta je to što biste savetovali roditeljima da promene u odnosu prema učiteljima i školi, a šta bi vaše kolege trebalo, možda, da rade drugačije?
Roditelji sve više imaju potrebu da rade naš posao. Ne razumiju da nisu obučeni za to. Samo znanje čitanja, pisanja, računanja, nije dovoljno da naučiš dijete. Prosvjetni radnici su školovani za to.
Uvijek napominjem da sam dijete dva prosvjetna radnika, a da moji roditelji nisu nikad sa mnom radili domaće zadatke, niti su me učili unaprijed. Takođe, kao roditelj, nisam sa svojom djecom radila domaći. Njihova škola je bila njihova stvar. Ali, roditelj treba da je – roditelj. Ni učitelji se ne mješaju u poslove đačkih roditelja, iako većina nas misli da bi mogla da se bavi poslovima koje oni obavljaju. Vjerovatno ne bi nijednom roditelju prijalo kada bismo mi njegovom nadređenom sugerisali način na koji dotični roditelj treba radi svoj posao.
Razumijem da je svakom roditelju njegovo dijete najbitnije, ali roditelji moraju da znaju da sa njihovom djecom ne rade dobre vile koje ispunjavaju želje djece i roditelja, nego ljudi koji su ŠKOLOVANI ZA POSAO KOJI OBAVLJAJU. Svako dijete voli svog učitelja. Ako od roditelja bude slušao ružno o učitelju, izgubiće poverenje u – roditelje, ne u učitelja! Jer, učitelji djeci ne govore ružno o njihovim roditeljima, a djeca su sklona da brane one koji su napadnuti.
Što se odnosa učitelj (mislim na sve prosvijetne radnike kad kažem “učitelj”) roditelj tiče, mi moramo da razumijemo da smo MI ti koji moraju da vode pristojnu komunikaciju, čak i kad nas roditelj vrijeđa. Ne smijemo odgovoriti istom mijerom, jer moramo i njima primerom pokazati kako se pristojno komunicira. Također, ne smijemo dozvoliti da EsDnevnik (koji je odličan) zamjeni živu komunikaciju sa roditeljima. Biće svima mnogo lakše, ako, kao i djeci, i roditeljima postavimo pravila i ograničenja vezana za naš posao.
I ponavljam, ako postoji povjerenje između učitelja i roditelja, i dijete će se osjećati ljepše.
Priprema za polazak u prvi razred sada je mnogo drugačija. Veliki broj roditelja plaća privatne časove svojim predškolcima kako bi spremni došli u školu. A opet, neke životne veštine izostaju. Da li je veći broj prvaka koji umijju da čitaju, od onih koji znaju kako se vezuju pertle? I šta bi prvak zaista trebalo da zna?
Umjesto odgovora na dio pitanja, koji bi bio predug, postavila bih nekoliko pitanja roditeljima:
– Da li ste za najboljeg druga/drugaricu ikad u životu birali onog ko je znao da čita i piše prilikom polaska u prvi razred?
Da li ste za bračnog partnera birali onog koji je bio odličan u osnovnoj školi?
Jeste li, prilikom izbora vjenčanog kuma tražili đačku knjižicu onog za koga ste željeli da vam kumuje?
Dijete u prvom razredu treba da govori pravilno. Imali smo u školi situaciju gdje dječak ne ume da izgovori nekoliko glasova, a mama kaže da je to njoj veoma simpatično, jer je “jaaako sladak tako mutav”. A moja koleginica pita majku: “A kad bude imao brkove za koju godinu, da li ćete i onda misliti da je jaako slatko što tako priča?”
Dijete koje polazi u školu treba da ima razvijene motoričke sposobnosti, da veže pertle, da ume da postavi pitanje i da odgovori na zadate instrukcije. Treba da zna da održava higijenu, da samo spakuje potrebne sveske i udžbenike za školu. Treba da zapamti šta ima za domaći, a ne da čeka mamu da preko Viber grupe pita drugu mamu.
I na kraju, par saveta roditeljima:
* PRIHVATITE svoje dijete onakvo kakvo je.
* Ne prezaštićujte dijete, jer će ga kad-tad sačekati život.
* Škola ne smije da bude jedina obaveza dijeteta. Neka ima obaveze u kući, porodici.
* Ne pitajte dijete kad se vrati iz škole: “Ko te je dirao?”, “Šta ste radili u školi?”, nego: “Šta se danas ljepo dogodilo u školi? Šta si danas naučio?”
I možda najbolji savjet: Vjerujte učitelju, učitelj vaše dijete gleda pet sati dnevno. Sarađujte sa učiteljem, to je na korist vašeg dijeteta!
titox.net
