Prešla sam dug put, ali predstoji mi još duži, još uvijek imam nadu, rekla je tridesetpetogodišnja žena koja je istrčala maraton samo pet mjeseci nakon što je izašla iz kome, u kojoj su je aparati održvali u životu, poslije traumatske povrede mozga.
Vlasnica restorana iz Oklahome u Americi, Rejčel Foster (35) uprkos nesreći koja ju je zadesila novembra prošle godine, kada je zbog vožnje električnim skuterom završila u komu na 10 dana, prkosila je prognozama doktora kada je ranije ovog mjeseca trčala Bostonski maraton.
– Prva riječ koja mi je prošla kroz glavu dok sam prešla ciljnu liniju bila je iskupljenje. Poslije nesreće mnoge stvari su se osjećale kao da su otkinute. Nisam tražila da se bilo šta od toga desi. Sav naporan rad koji sam ulagala u liječenje i poboljšanje, sve sam to iskupila kroz maraton – priznala je ona.
Bio je to trenutak ponosa za sportistkinju, koja je u novembru slomila 17 kostiju i bila podvrgnuta dvjema operacijama na mozgu kao rezultat nesreće vozeći se električnim skuterom.
Doktori odlučili da je skinu sa aparata
U jednom trenutku krajem novembra, njen suprug Džon rekao je da su doktori mislili da neće preživjeti i bili su spremni da je skinu sa aparata za održavanje života.
Međutim, ona se, dva dana prije odluke doktora, probudila.
– Moje prvo sjećanje je buđenje u bolničkom krevetu. Sjećam se da sam vidjela svjetla iznad mene kako sijaju, a soba je bila veoma svijetla. Imala sam jaku glavobolju Nisam imala pojma o nesreći. Nisam znala zašto sam u bolnici – rekla je ona.
Sjećanja se vratila 3 nedjelje kasnije
Vlasnica restorana iz Oklahome u Americi, Rejčel Foster (35) uprkos nesreći koja ju je zadesila novembra prošle godine, kada je zbog vožnje električnim skuterom završila u komi na 10 dana, prkosila je prognozama ljekara kada je ranije ovog mejseca trčala Bostonski maraton.
– Prva riječ koja mi je prošla kroz glavu dok sam prešla ciljnu liniju bila je iskupljenje. Poslije nesreće mnoge stvari su se osjećale kao da su otkinute. Nisam tražila da se bilo šta od toga desi. Sav naporan rad koji sam ulagala u liječenje i poboljšanje, sve sam to iskupila kroz maraton – priznala je ona.
Bio je to trenutak ponosa za sportistkinju, koja je u novembru slomila 17 kostiju i bila podvrgnuta dvjema operacijama na mozgu kao rezultat nesreće vozeći se električnim skuterom.
Priprema za maraton
Iako je do Bostonskog maratona u tom trenutku bilo još nekoliko mjeseci, ona se već trkala u mislima. Ali pretvaranje njenog sna u stvarnost postala je stvar koja je zahtjevala mjesece iscrpljujuće fizikalne terapije.
– Bilo je tako frustrirajuće. Bilo mi je toliko čudno to što nisam mogla da kažem svom tijelu da se kreće onako kako sam željela da se krećem. Rehabilitacija je bila spora, ali neophodna da bih došla do tačke u kojoj sam mogla da trčim – rekla je ona i objasnila da na pitanje fizioterapetua koji su to njeni ciljevi, rekla je da je jedini taj da je natjera da ponovo trči.
Nada uvijek postoji
Kada su doktori saznali za njene maratonske snove, nisu je u potpunosti podržavali.
– Žao mi je, zašto bi to radila? – bio je opšti odgovor svih doktora.
Naravno, sve se promjenilo kada su svi vidjeli koliko brzo napreduje, uglavnom zbog čiste odlučnosti.
– Svi su vidjeli koliko mi je trčanje dalo radost, a ubrzo je bilo mnogo ohrabrenja od ljudi koji su me bodrili u bolnici. Sve mi je to mnogo značilo – rekla je ponosno ona za tamošnje medije.
Dan maratona – živci su počeli da joj “igraju”
Kada je došao dan maratona, Rejčel kaže da su živci počeli da joj “igraju”. Ona je istegla mišić na nozi dvije nedjelje prije trke i tek je napustila bolnicu krajem marta. Ali znala je da je fizički i psihički spremna da trči, i da je imala podršku u svom dugogodišnjem trkačkom partneru Timu Altendorfu, koji je trčao uz nju.
– Nisam se zaista plašila da će me bilo šta drugo zaustaviti. Znala sam da dolazi ponedjeljak i da će tako biti – ili se pokreni ili nemoj. I jesam. Sjećam se da sam stavila noge na startnu liniju sa tipom sa kojim sam trčala. Zajedno smo se pomolili i čekali da bude označen početak trke – rekla je ona.
Dok je trčala 42 kilometra, Rejčel kaže da je veličina njenog dostignuća postala u potpunosti ostvarena.
– Mislila sam, tu sam, uradila sam to. Toliko sam toga preboljela u posljednjih nekoliko mjeseci, istegnuti mišić me neće zaustaviti – objasnila je ona.
Podrška drugih ju je dotakla
Ubrzo je shvatila koliku podršku ima u gomili prisutnih sa strane.
– Dok sam trčala, pogledala bih desno i lijevo i vidjela sve strance kako trče blizu mene. Palo mi je na pamet da nemam pojma kroz šta ovi ljudi trenutno prolaze u životu, kroz kakve uspone i padove prolaze, kakve su vijesti tek dobili, šta god da je. Drugi ljudi se bore za sebe i opet navijaju za tebe — a ne znaju ni kako se zoveš! – prisjetila se ona trenutka sa maratona.
Pred njom je još dug put izlječenja, prenosi Blic.
srpskainfo.com
