Osim ormara, meke kože svog novorođenog sina i odjeće koju su nosili, nije mogla osjetiti ništa osim betona i krhotina. U skučenom prostoru je ipak mogla dojiti svog sina Yagiza
Smrtonosni potres koji je prije tjedan dana pogodio Tursku i Siriju odnio je više od 35 tisuća života.
Usred posvemašnjeg očaja, priče o čudima one su koje drže tračak nade za sve koji su još pod ruševinama. Ovo je jedna od njih.
Necla Camuz (33) svog je sina rodila 27. siječnja. Nazvala ga je Yagiz, a znači ‘hrabri’. Deset dana kasnije, u 4.17 sati, Tursku je pogodio razoran potres. Necla je u to vrijeme dojila svoje dijete, a ubrzo su se našli zatrpani pod ruševinama.
Necla i njezina obitelj živjeli su na drugom katu novije peterokatnice u gradu Samandagu.
– Bila je to lijepa zgrada, tamo sam se osjećala sigurno – rekla je.
– Kad je počeo potres, htjela sam otići do muža koji je bio u drugoj sobi, a on je pokušao napraviti istu stvar. No kad je krenuo prema meni s našim drugim sinom, na njih je pao ormar i nisu se mogli pomaknuti. Kako je potres postajao sve jači, počeli su se rušiti zidovi. Soba se tresla, a zgrada micala. Kada je prestao, nisam ni shvatila da sam propala kat niže. Zvala sam supruga, ali se nitko nije javlja – ispričala je za BBC.
Pod ruševinama s bebom na prsima
Ostala je ležati pod ruševinama s bebom na prsima. Ormar koji je pao na njih spasio im je živote, spriječivši tako da ih velika betonska ploča zgniječi. Gotovo četiri dana bili su nepomični pod ruševinama, u mrklom mraku.
Shvatila je da njezin sin još uvijek diše. Zbog prašine se sama mučila s disanjem. Kazala je da joj je bilo toplo u ruševinama. Osim ormara, meke kože svog novorođenog sina i odjeće koju su nosili, nije mogla osjetiti ništa osim betona i krhotina. Osjećala je kao da su ispod nje dječje igračke, ali se nije mogla pomaknuti da provjeri ili da se udobnije smjesti. U daljini je čula glasove. Pokušala je vikati u pomoć i lupati po ormaru.
– Je li netko tamo, da li me čujete? – vikala je, pokušavajući dozvati pomoć. Komadićima zidova kojima je bila okružena lupala je po ormaru. Nije bilo odgovora. Prepala se, shvatila je da možda nitko neće doći, ali nije odustala.
U skučenom prostoru je ipak mogla dojiti Yagiza. U očaju je pokušala popiti vlastito majčino mlijeko, ali nije uspjela. Čula je bušilicu i korake iznad glave, ali su zvukovi bili daleko. Odlučila je šutjeti i štedjeti energiju, sve dok se spasioci ne približe.
‘Jeste li dobro? Pokucajte jednom za da’
Odlučila je šutjeti i štedjeti energiju, sve dok se spasioci ne približe. Stalno je mislila na svoju obitelj – bebu na grudima te muža i sina koji su također bili pod ruševinama. Beba je većinu vremena spavala, a kada se probudila onda ju je podojila. Nakon više od 90 sati pod ruševinama, čula je glasan lavež pasa. Prvo je pomislila da sanja.
– Jeste li dobro? Pokucajte jednom za da – povikao je netko.
Spasioci su nju i njezinog sina uspjeli izvući iz ruševina. Oko nje je bila gomila ljudi, no nije nikoga prepoznala. U bolnici je saznala da su njen suprug Irfan i trogodišnji sin Yigit Kerim također spašeni, ali da su prebačeni u drugu medicinsku ustanovu jer su zadobili ozbiljne ozljede nogu i stopala. Neclu i njezinog sina prebacili u bolnicu, a kako nisu imali ozbiljne ozljede, pušteni su nakon jednog dana.
Necla se u svoj stan ne može vratiti. Sada je, zajedno s još 13 ljudi koji su ostali bez svojih domova, u improviziranom šatoru, izrađenom od drveta i cerade. Kuhaju kavu na malom štednjaku, igraju šah i pokušavaju se međusobno bodriti.
‘Da moja beba nije bila jaka, ni ja ne bih bila’
Necla se pokušava pomiriti s onim što joj se dogodilo. Kaže da duguje Yagizu što joj je spasio život.
– Mislim da moja beba nije bila dovoljno jaka da ovo podnese, ni ja ne bih bila – istaknula je.
Njen jedini san za sina je da više nikada ne doživi nešto slično.
– Jako sam sretna što je novorođenče i ničega se neće sjećati – kazala je.
24sata.hr
