Z. Meter: Na istoku Ukrajine sprema se odlučujući boj – nova „bitka kod Kurska“

Z. Meter: Na istoku Ukrajine sprema se odlučujući boj – nova „bitka kod Kurska“

Zoran Meter

Rusko se gospodarstvo pokazalo prejakim za „slobodni pad“, pa bi se vrlo lako moglo dogoditi i da prije svog „konačnog pada“ (dugoročno svakako mogućeg) za sobom na dno povuče i neke druge ekonomije i zemlje koje su još do jučer uživale u svom blagostanju i osjećaju nedodirljivosti. Međutim, nedodirljivih više nema. U tijeku je, zapravo, Treći svjetski rat

Skupina ukrajinskih boraca u središtu Mariupolja praktički je uništena, a preostala mala mjesta otpora se čiste. O tome je danas, na ruskoj televiziji Rossia 1 u emisiji 60 minuta, izvijestio zamjenik načelnika postrojbi samoproglašene Donjecke Narodne Republike – DNR Eduard Basurin.

Kazao je kako su njihove snage ušle i u prostor gradske luke gdje nastavljaju s „čišćenjem”, ali i da ukrajinski borci pokušavaju pružiti otpor ili se povući u industrijsku zonu Azovstala (velika tvornica čelika) gdje se sada nalaze preostale snage čuvene i kontroverzne ukrajinske postrojbe „Azov“. Prema njegovim riječima, na teritoriju Azovstala ostalo je još između 3 i 3,5 tisuća ukrajinskih boraca, uglavnom iz spomenute postrojbe „Azov“. Međutim, uzevši u obzir one stanovnike Mariupolja koji su se naoružavali i njima pridružili, njihov bi ukupan broj mogao biti puno veći, naglasio je. Vjerojatno je mislio na snage ukrajinske teritorijalne obrane.

Prije nekoliko dana objavljena je i informacija, kao i pripadajući video, prema kojem se proruskim snagama iz DNR i specijalnim snagama čečenske ruske autonomne republike u Mariupolju predala velika skupina (njih oko 250) ukrajinskih marinaca. Jučer su ruski mediji objavili snimke dovlačenja u Mariupolj, u zonu Azovstala, svojih najmoćnijih topničkih sustava s kalibrom preko 200 mm, što jasno ukazuje na buduće vojne aktivnosti u toj snažno utvrđenoj zoni, debelih armirano-betonskih zidova i podzemnih prostora.

Danas, u popodnevnim satima, oglasilo se i rusko Ministarstvo obrane redovitim brifingom o stanju na ukrajinskim bojišnicama. Kako je izvijestio glasnogovornik ruskog MO general Igor Konašenkov, ruske snage su tijekom noći uništile 29 vojnih objekata u Ukrajini.

Među njima su dva zapovjedna mjesta, topničke bitnice, skladište streljiva, uporišta i zone na kojima je koncentrirana vojna oprema, kao i pet bespilotnih letjelica (dronova), kazao je Konašenkov.

Također je naglasio da su uništene i četiri baze goriva, kojim su se opskrbljivale ukrajinske postrojbe u blizini Harkiva, Nikolajeva i u Donbasu.

Promjena ruske strategije ili taktike?

Ovdje treba podsjetiti kako je ruski ministar obrane Sergej Šojgu prije desetak dana izvijestio o završetku prve faze specijalne vojne operacije (kako ju Moskva službeno naziva) u Ukrajini i o početku druge. Ubrzo nakon tog priopćenja postalo je vidljivo kako je došlo do promjene taktike, gotovo pa čitave strategije djelovanja. Rusko MO, međutim, izjavljuje da je strategija od početka ista – odnosno da se sastoji od planiranih faza, s čim se ne slažu brojni zapadni analitičari koji smatraju da je čitava ruska početna strategija bila pogrešna i dovela do neočekivano velikih gubitaka s obzirom na pogrešne obavještajne i druge procjene. Prilična konfuzija u tom smislu vladala je i među ruskim analitičarima i komentatorima, što je stvorilo znatan nemir unutar ruske javnosti (vidljivo na društvenim mrežama) koja se pita je li, i ako je – što je pošlo po zlu i tko je za to odgovoran? Sada se stanje u tom smislu u Rusiji stabiliziralo jasnijom i transparentnijom komunikacijom nadležnih struktura i medija, iako još uvijek ima prilično kontradiktornih izjava od strane političara (čak i visokih državnih službenika) oko toga – što je, zapravo, stvarni vojni, a onda i politički cilj same ruske intervencije u Ukrajini? Izvan onih uobičajenih fraza o „demilitarizaciji“ i „denacifikaciji“ te zemlje.

Pretpostavljam da si na ovaj način ruski državni vrh želi zadržati otvorenim sve opcije, odnosno scenarije – sukladno razvoju ne samo stanja na bojišnicama, već, što je po mom mišljenju važnije – i ukupne atmosfere unutar međunarodne zajednice u odnosu na ovu operaciju. Ne treba zanemariti da su se protiv Rusije za sada gotovo u cijelosti svrstale samo zemlje tzv. kolektivnog Zapada (gdje „klasičnom“ zapadu pribrajamo i azijske američke saveznike poput Japana, Tajvana i Singapura, kao i Australiju). Na to je Moskva sigurno unaprijed bila pripremljena, pa joj je u tom smislu sada najvažnije zadržati potporu ili barem neutralnost onih zemalja iz tzv. ostatka svijeta (koji to baš i nije – gledano kroz teritorijalnu ili demografsku prizmu), koje su joj prije svega nužne za nastavak gospodarske suradnje s obzirom na potpunu izolaciju od strane Zapada.

Fokus na zračne napade i koncentracija vojske na istok Ukrajine

Dakle, što je to novog vidljivo nakon spomenute objave Sergeja Šojgu o završetku prve i početku druge faze ukrajinske operacije:

da su ruske snage sada fokusirane na izvođenje zračnih napada i napada krstarećim raketama morskog i kopnenog baziranja po ukrajinskim strateškim vojnim ciljevima i logističkim objektima za opskrbu gorivom i centrima za obuku novih boraca;
ruske su se snage povukle iz kijevske i černigovske regije na sjeveru Ukrajine i prebacile se na istok Ukrajine – zapadno od Dnjepra, gdje pristižu i nove, svježe ruske snage. Njihova se koncentracija glavninom odvija u zoni oko drugog po veličini ruskog grada Harkiva i južno od Izjuma, kao i na južnom strateškom smjeru, gdje se od Hersonske regije i Mariupolja priprema prodor prema sjeveru, s ciljem okruženja glavnine ukrajinskih snaga – čvrsto ukopanih u dva velika „džepa“ ukupne dužine 30-ak kilometara i širine 15-ak kilometara.
Na tom je, relativno malom prostoru, prema različitim procjenama, u snažno utvrđenim fortifikacijama smješteno između 60 pa čak i više od 100 tisuća ukrajinskih vojnika i suvremene vojne tehnike – prije svega tenkova i topničkog oruđa, a sigurno je da raspolažu i još određenim brojem balističkih raketa kratkog dometa Točka-U (dometa do 120 km) s kojima i dalje mogu ugrožavati i sam administrativni centar regije Donbas – grad Donjeck – nekad treći grad po veličini u Ukrajini.

Također, pojedini izvori javljaju da ukrajinska vojska ubrzano šalje dodatne pješačke i oklopne snage istočno od Dnipra (bivši Dnjepropetrovsk, grad u središtu Ukrajine smješten na najvećoj ukrajinskoj rijeci Dnjepar) s ciljem pružanja pomoći spomenutim postrojbama koje bi se, u suprotnom, vrlo lako mogle naći u čvrstim „kliještima“ ruske vojske sa sjevera, zapada i juga, kao i snaga DNR-a i LNR-a s istoka.

Bitka za Kursk 2.0

S obzirom na opisani razvoj vojne situacije, gotovo svi glavni svjetski mediji, uključno i oni ruski, sve češće govore o tome, kako se priprema velika i odlučujuća bitka – golemi sraz dviju vojski u ukupnom broju i do 300 tisuća vojnika. Zbog toga većina ruskih analitičara sada učestalo vuče paralele tj. usporedbe i s čuvenom bitkom kod Kurska između sovjetske vojske i njemačkog Wermachta u vrijeme Drugog svjetskog rata. Ona je bila poznata i kao „groblje tenkova“ s obzirom na njihovu veliku koncentraciju od preko 3 000 komada, a da ne govorimo i o golemom srazu sovjetskog i njemačkog zrakoplovstva.

Ova predstojeća ukrajinska „majka svih bitka“ (naravno, ukoliko do nje uopće i dođe), vjerojatno bi trebala odlučiti i konačnog pobjednika ovog rata. Naime, jasno je kako se tu radi o glavnini ukrajinske vojske ili barem njenim najelitnijim postrojbama, pa nije teško dokučiti što bi za Kijev značio njihov poraz.

Da je stanje krajnje složeno svjedoče i postojani apeli ukrajinskog državnog vrha koji po svijetu grozničavo traži novo oružje. Ono nedvojbeno i stiže, poput nedavnih isporuka čeških starih tenkova T-72 iz sovjetskog doba ili prijenosnih protutenkovskih i protuzračnih sustava. Ali to je sve skupa krajnje nedostatno za ozbiljan otpor, iako je svako oružje ubojito, bez obzira na njegovu dob ako je pravilno održavano i ako ga protivnik kao takvog ignorira.

Međutim sve te isporuke budno motri rusko MO, a većina tamošnjih analitičara smatra kako će, ako bi stanje po tom pitanju po Rusiju izgledalo opasno, ruska vojska krenuti u uništavanje prometne infrastrukture, prije svega željezničkih čvorišta, mostova i vijadukata s obzirom da se glavnina naoružanja Ukrajini dostavlja upravo željeznicom.

Naravno, još je jedan krajnje otežavajući čimbenik po Ukrajinu: potpuna dominacija ruskih zrakoplova tj. kontrola ukrajinskog zračnog prostora – što je primarno važno u svakoj kopnenoj bitki. Traženja Kijeva da mu se isporuče, makar i sovjetski zrakoplovi iz istočnih članica EU odnosno NATO saveza, za sada su krajnje upitni po pitanju realizacije. Osim toga svima je jasno kako se ti zrakoplovi iz sovjetskog doba (makar bili i modernizirani) nisu u stanju nositi s ruskim modernim lovcima.

Zbog svega ovoga ne treba posve isključivati i mogućnost da do opisanog golemog vojnog sraza na istoku Ukrajine na kraju uopće niti ne dođe. Tj. da dođe do određenog političkog dogovora da se glavnina ukrajinskih postrojbi evakuira iz zone Donbasa zapadno od Dnjepra.

Naravno, takve odluke sa sobom nose i jasne političke konotacije koje bi išle u smjeru ne samo zaustavljanja sukoba već i konačnog dogovora između Moskve i Kijeva. Koliko je to realno očekivati druga je stvar. Osim toga Kijev već odavno nije onaj koji jedini odlučuje o svojoj sudbini. Bez presudne pomoći SAD-a ona bi već odavno bila zapečaćena pa je onda i jasno tko u svemu ovome vodi glavnu riječ.

Ključni elementi

Svaka trezvena, emocija lišena, „hladna“, „suha“ (kako god hoćete) analiza ukazuje na slijedeće ključne elemente odlučujućeg karaktera u ukrajinskom sukobu:

za Washington je sada najvažnije da Ukrajinci što duže pružaju otpor ruskim snagama i tako iscrpljuju Rusiju i njene resurse, dok, paralelno, na političkom, diplomatskom i informativno-propagandnom (prije svega medijskom) polju on radi sve što može (a može jako puno) na dodatnoj demonizaciji Moskve i Putina osobno, što bi završetkom ukrajinskog rata bilo nemoguće – barem ne u takvom opsegu;
ruskoj je vojsci (a o tome se u javnosti nerado govori) definiranom zapadnom politikom po ukrajinskom sukobu zapravo omogućeno da se Ukrajinom kreće kako god želi i koliko dugo to želi – dobro znajući da niti NATO, niti bilo koja njegova članica pojedinačno – neće poslati svoje službene vojne snage u rat s Rusijom na ukrajinskom terenu.
Od strane Zapada pri tom će i dalje jačati proturuska retorika, podizat će se političke tenzije na maksimum (teško je u tom smislu vjerovati da će se sve zaustaviti na sada aktualnom međusobnom prepucavanju oko zločina u Buči, kraj Kijeva), slat će se svekolika vojna i financijska pomoć Kijevu i niša više od toga. Ali, što je važno naglasiti, ne pomoć u strateški važnom naoružanju, da ne bi eskalirao sukob i pretvorio se u rat između Rusije i NATO saveza – kako to otvoreno govore i glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg i državnici vodećih europskih zemalja i SAD-a. Još će se manje razmišljati o zahtjevu Kijeva za zatvaranjem zračnog prostora nad Ukrajinom tj. uspostavi zone zabrane letova, od čega nema i neće biti ništa.

U svemu tome i leži sva tragedija ukrajinskog naroda danas, koji to (također da ne bi bilo zabune) – jako dobro shvaća. Prije svega u smislu one, već pomalo „otrcane“ fraze – prema kojoj će se „Zapad boriti protiv Rusije do posljednjeg Ukrajinca“. Jer Ukrajina jednostavno nije u stanju, pružajući aktivni vojni otpor, čekati da se Rusija potpuno iscrpi, jer će se ona puno prije i sama posve iscrpiti.

Goleme sankcije, posve je sigurno, vrlo snažno udaraju po Rusiji, ali ne onako brzo i učinkovito kako se to očekivalo. Rusko se gospodarstvo pokazalo prevelikim i prejakim za „slobodni pad“, pa bi se vrlo lako moglo dogoditi i da prije svog „konačnog pada“ (dugoročno svakako mogućeg) za sobom na dno povuče i neke druge ekonomije i zemlje – izvan same Ukrajine – koje su još do jučer uživale u blagostanju i osjećaju nedodirljivosti.

Međutim, nedodirljivih više nema. U tijeku je, zapravo, Treći svjetski rat – makar ne onakav na kakve smo navikli iz perspektive 1914. i 1939. Sredstva za napad i obranu postala su višestruko ubojitija, a prag tolerancije njihove primjene sve niži.

geopolitika.news