‘Foreign Policy’: Rat u Ukrajini je prilika za Erdogana

‘Foreign Policy’: Rat u Ukrajini je prilika za Erdogana

Turski predsjednik koristi evropsku krizu kako bi uspostavio nezavisnu moć svoje zemlje, piše kolumnista ‘Foreign Policyja’ Steven A. Cook.

Rat u Ukrajini prilika je za Tursku. To nije zbog toga – kako to simpatizeri Ankare i propagandisti u Washingtonu žele da ljudi vjeruju – Turska jeste ili želi biti bedem protiv Rusije kao što je to bila tokom Hladnog rata. To je narativ napravljen za dobrobit članova Kongresa i njihovih djelatnika. Turska jednostavno ne želi da joj se još jednom dodijeli uloga stražara u jugoistočnom krilu NATO-a, piše Steven A. Cook, kolumnista Foreign Policyja.

Dodaje da je prilika Turske u trenutnoj krizi proizvod neuredne stvarnosti povezane s predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoganom i koncepcijom njegove vladajuće stranke u Turskoj kao vlastitoj moći, prijetnji kurdskom separatizmu kod kuće i u Siriji te razočarenja koja su se nakupila zamjerkama protiv onih koji su trebali biti najvažniji saveznici Turske – Sjedinjenih Američkih Država i Evrope.

Kombinacija tih težnji i trauma, smatra on, natjerala je Erdogana da kontaktira svog ruskog kolegu Vladimira Putina, na početku krize.

“Dijalog i proširenje bilateralnih odnosa – uprkos razlikama između Turske i Rusije u Siriji, Libiji, Nagorno-Karabahu i očigledno Ukrajini – doprinijeli su nepovjerenju između Ankare i njenih zapadnih partnera. Turska kupovina ruskog sistema protuzračne odbrane S-400 natjerala je Sjedinjene Američke Države da uvede sankcije turskom odbrambenom sektoru. Pozivi na izbacivanje Turske iz NATO-a ponovo su se pojavili, zajedno sa ozbiljnim pitanjima o vanjskopolitičkoj orijentaciji Ankare. Je li još uvijek dio Zapada? Kreće li se prema Istoku? Nastoji li preuzeti vodstvo na Bliskom istoku? Istočnom Mediteranu? Muslimanskom svijetu? Odgovor na sva ova pitanja je da”, piše Cook u svojoj analizi.

Kombinacija sreće i lukavosti
Ističe da je Erdogan oduvijek imao sreće, ali i da je isto tako bio i lukav.

“Blagoslovljen nesposobnom opozicijom i američkim saveznikom koji je bio voljan gledati dalje od njegovih domaćih ekscesa zbog slabih geostrateških razloga (tri decenije nakon Hladnog rata) i sentimentalnosti prema dobu kada su Amerikanci i Turci stajali rame uz rame protiv Sovjeta”, piše Cook, dodajući da “ukrajinski vrtlog može biti još jedan od Erdoganovih sretnih događaja”.

“On će mu dati priliku da odustane od uloge Turske u rješavanju regionalnih problema te unaprijedi ideju Turske kao globalnog lidera, rangirajući se s igračima poput Njemačke, Francuske, SAD-a i Ujedinjenog Kraljevstva”, pojašnjava.

Podsjeća da je prije samo nekoliko mjeseci Turska je bila međunarodno izolovana. Odnosi Ankare i Evrope bili su znatno pogoršani, jer je Turska skoro dvije godine provela prijeteći Kipru i Grčkoj, prijeteći Evropljanima da će pustiti izbjeglice i sukobljavajući se s Francuskom oko Libije. U isto vrijeme, napominje Cook, Turska je na Bliskom istoku imala gotovo neprijateljske odnose sa svakom velikom zemljom u regiji.

“Veze Turske sa Saudijcima, Emiraćanima, Egipćanima i Izraelcima toliko su se pogoršale da su se te zemlje povezivale kako bi se suprotstavile Ankari”, piše Cook.

Također, administracija američkog predsjednika Joe Bidena uglavnom je ignorisala Tursku i Erdogana, ako izuzmemo povremene kritike koje je upućivao State Department.

“Krajem 2021. godine, kada je Turska bila izolovana proživljavajući akutnu valutnu krizu, Ankara je pokušala popraviti štetu koju je sama sebi nanijela”, naglašava.

Prilika za jačanje turske moći i nezavisnosti
A onda je Rusija pokrenula invaziju na Ukrajinu. Gotovo odmah su se pojavila dva suprotna izvještaja o odgovoru Turske na rat.

“Prema jednom, Erdoganova podrška nezavisnosti Ukrajine, spremnost Ankare da Kijevu isporuči bespilotne letjelice i zatvaranje Bosforskog moreuza dokaz je pozitivnog argumenta kojeg su sve vrijeme iznosili: Turska je bila i ostaje kritična komonenta zapadne sigurnosti. Prema drugom, navodna proukrajinska pozicija Turske manja je nego su to simpatizeri Ankare sugerirali. Kritičari su istakli činjenicu da turska vlada nije sankcionisala Rusiju, da je zračni prostor Turske ostao otvoren za ruske avione te se superjahte ruskih oligarha pojavljuju u Bodrumu i Marmarisu uz očito odobrenje turske vlade. Međutim, to možda ima manje veze s proruskom politikom u Ankari nego s vezama ruskih i turskih oligarha te njihovoj povezanosti s Erdoganom”, piše Cook u svojoj analizi.

On ističe da činjenica da Turska ne može biti ni u potpunosti proukrajinska ni u potpunosti antiputinovska pruža priliku Erdoganu da nastavi ulogu koju je igrao sredinom 2000-ih, istovremeno jačajući ideju turske moći i nezavisnosti na način koji nije samo provociranje Zapada.

“Malo ko se sjeća, s obzirom na nepotrebno agresivnu prirodu turske vanjske politike posljednjih godina, ali između 2005. i 2011. godine je turska vlada nastojala igrati konstruktivnu ulogu na Bliskom istoku; nadzirala je nedirektne pregovore između Sirijaca i Izraelaca, slala mirovne snage u Liban, nastojala nadmašiti Iran u Siriji i iskoristiti svoju ekonomsku snagu kako bi izgradila dobre odnose sa raznim zemljama u regiji. Izgleda da u Ukrajini postoji prilika za odgodu ove uloge”, analizira Cook.

‘Ponekad je bolje biti sretan nego pametan’
Kritičari su, piše on, okarakterisali tursko posredovanje kao pokušaj spajanja drugih potencijalnih posrednika (naročito Izraelaca) ili kao paravan za prorusku poziciju Ankare, naglašavajući da je u oba slučaja prisutna uvjerljiva logika.

“Erdogan ne voli biti zasjenjen, naročito kada je riječ o izraelskom premijeru, a Turskoj je potrebna strpljivost Rusije kako bi mogla provesti vojnu operaciju u Siriji. Ipak, kritičari zanemaruju ono što Erdogan donosi za pregovarači sto – naročito njegov odnos s Putinom. Malo je čelnika, uz moguću iznimku bivšeg izraelskog premijera Benjamina Netanyahua, provelo više vremena s ruskim čelnikom od Erdogana”, podsjeća Cook.

“Naravno, Putin je poznat po tome što ne prihvata savjete drugih, ali Erdogan je u boljoj poziciji od drugih u igranju te uloge. On je karizmatičan, moćan kolega i neko s kim se ta saradnja čini mogućom – uprkos dubokim političkim razlikama. Njih dvojica su već poslovali. A Erdogan je čelnik važne članice NATO-a i time kanal za Washington i Brisel”, dodaje.

Na kraju svoje analize, Cook postavlja pitanje da li će to dovesti do kraja ruskog rata protiv Ukrajine?

“Putin je preduboko zaglavio da bi mogao proglasiti pobjedu i povući trupe, ali Erdogan može biti od pomoći u naporima da se uspostave humanitarni koridori i pruži značajna pomoć Ukrajincima. Naravno, to su stvari koje je lakše reći nego uraditi, ali izgleda kao da nema bolje pozicionirane zemlje od Turske”, smatra.

On podsjeća da krug pregovora koji je završio u utorak u Istanbulu daje nadu o prekidu vatre, pružajući prijeko potrebnu pomoć okupiranim Ukrajincima.

“Ostvarilo se primirje ili ne, dobra vijest za Erdogana je da on ne mora oživjeti i ojačati ideju o Turskoj kao konstruktivnom akteru u Evropi, Bliskom istoku i istočnom Mediteranu. To bi također unaprijedilo narativ Ankare da je ona lider u ovim regijama. Koliko god bilo čudno, vrlo je moguće da bi odluka Turske da kupi S-400 – ako Erdogan taj potez odigra kako treba – biti ključni faktor u povratku turske moći i prestiža. Ponekad je bolje biti sretan, nego pametan”, zaključuje Cook u analizi Foreign Policyja.

aljazeera.net