Nad kanjonom rijeke Apurimac u Peruu i danas stoji posljednji sačuvani most iz vremena Inka. Star je najmanje 500 godina, a u njegovoj izgradnji nije korišteno ni željezo ni beton – cijeli je sagrađen ručno od užadi, odnosno pletene slame. Viseći most Q’eswachaka fascinantna je ostavština drevnog naroda Južne Amerike, a da ona ostane sačuvana brinu se mještani okolnih sela. Oni se svake godine okupljaju i obnavljaju most, pritom organizirajući veliku svečanost.
OBNOVA MOSTA NIJE POTREBA JER POSTOJI NOVI, VEĆ TRADICIJA KOJA SLAVI POVEZANOST
Nedaleko od mosta Q’eswachaka nalazi se novi, moderan most koji premošćuje kanjon, tako da lokalno stanovništvo ne obnavlja stari zbog potrebe. Čine to upravo kako bi sačuvali tradiciju i ostali međusobno povezani. Most je dugačak 60 metara i povezuje dva kraja kanjona na visini od 20 metara nad tlom. Stanovnici prenose vještinu izrade s generacije na generaciju već petstotinjak godina, koliko se procjenjuje da je most star. Njihov je trud prepoznao i UNESCO i upisao obnovu na popis nematerijalne svjetske baštine.
KORISTE SE ISKLJUČIVO STARE TEHNIKE I SIROVINE
Most se obnavlja isključivo korištenjem starih tehnika i sirovima, kakve su na raspolaganju imale i Inke. Za stanovnike sela okolnih Huinchiri, Chaupibanda, Choccayhua i Ccollana Quehue ovaj je most sredstvo jačanja društvenih veza, a ne samo prometna ruta.
Evo kako tu tradiciju opisuje UNESCO: Most se smatra svetim izrazom povezanosti zajednica s prirodom, tradicijom i poviješću, a godišnja obnova popraćena je ritualnim ceremonijama. Obnova traje samo tri dana, ali tijekom cijele godine strukturira živote zajednica, uspostavljajući komunikaciju, jačajući stoljetne veze i reafirmirajući njihov kulturni identitet.
DREVNE TEHNIKE PLETENJA UČE SE U OBITELJI I PRENOSE S KOLJENA NA KOLJENO
Proces počinje tako što obitelji prikupljaju, režu i uvijaju slamu kako bi oblikovali tanke konope duge oko 70 metara. Ove se drevne tehnike pletenja uče u krugu obitelji. Dva starija člana zajednice zatim vode proces njihovog uvijanja u užad srednje veličine, od kojih se potom radi šest velikih, jakih užadi. Kada je sve spremno, užad se veže za drevne kamene baze mosta. Pletenje mosta kreće s obje strane, a kad je posao gotov održava se veliki slavljenički festival. Obnova se uvijek održava u drugom tjednu lipnja, a preskočena je samo u vrijeme covid pandemije. Tada se konstrukcija mosta skoro urušila, ali spašen je na vrijeme.
View this post on Instagram
U VRIJEME FESTIVALA NAJHRABRIJI TURISTI MOGU PRIJEĆI MOST ZA SIMBOLIČNU NAKNADU
Ručno tkani mostovi bili su dio sustava staza i cesta više od 500 godina, a Inke su ih visoko cijenili. Kazna za diranje u takav most bila je čak i smrt, a sudjelovanje u obnovi mosta bila je obveza. No, danas ove obitelji s veseljem čuvaju ovu tradiciju iako ne moraju, a most im i nije potreban. Napor ulažu u čast svojih predaka i Pachamame, odnosno Majke Zemlje. Inke su preko ovog mosta prelazile kolima, vodile preko njega životinje, no danas je isključivo za (hrabre) pješake. Most je postao turistička atrakcija, a u vrijeme festivala turistima se naplaćuje simbolična naknada za njegov prelazak.
putnikofer.hr
