Sarah Halilbašić se razboljela sa 10 godina. Tada počinje borba za njeno zdravlje i život. 2022. godine dijagnosticiran joj je zločudni tumor, kreću dani neizvjesnosti, straha, različitih mišljenja, loših prognoza, bh. birokratije i ograničenja. Uz pomoć dobrih ljudi, među kojima je Amra Džeko koja je sve finansirala, Sarah je na kraju uspješno operisana u Italiji i kako kaže njena mama – ona je danas ponovo rođena.
Sarah, vratila si se sa kontrole. Kako se osjećaš?
Sarah Halilbašić: Osjećam se kao najbolja osoba na svijetu. Osjećam se kao da nisam operisana.
Kako je sve počelo?
Dina Halilbašić: Sarah je imala jedno vrijeme glavobolje i javili smo se tada na pedijatriji gdje nam je rečeno da je to samo masno tkivo, te da samo treba ići na kontrole. Poslije nekoliko godina saznajemo da je to gliom, nešto kao tumor, i onda smo počeli tražiti više mišljenja. Nama je 2017. na grozan način rečeno da Sarah ima glion, da trebamo otići kući i popiti kafu, te se vratiti u bolnicu da se dijete operiše jer može ostati bez govora i desne strane tijela što je za mene bio bauk.
Sarah: Konstantno sam padala u nesvijest. Ja sam mami govorila da nisam dobro, govorila sam joj da me vodi u bolnicu, a tamo su mi znali reći da sam dobro i da malo legnem. Prije pet godina sam prestala da se nesvijestim i onda sam saznala informaciju da neću moći razgovarati.
Dina: Išli smo po mišljenje u Tuzlu i Zenicu. Tek prošle godine u avgustu je rečeno da gliom prelazi u zločudan tumor. Kod nje je sa drugog prešao na treći, zločudni.
Sarah: U bolnici sam legla 25. januara ove godine. Tada sam čula hirurga kako ću živjeti od devet do 13 godina. Zvala sam mamu da me vodi kući. I kada je došla gledala sam da li će isto reći i njoj. Pitala sam mamu jel OK, ona je rekla da nije.
Dina: Sve vrijeme smo odbijali operaciju, ali kad je došao u zločudnu fazu rekli smo hajde da sad radimo nešto.
Sarah, kako si se nosila sa operacijom?
Sarah: Uvijek sam voljela medicu i bilo mi je drago što ću se operisati. Raspitali smo se gdje ću se operisati, rekli su u Italiji tako da nisam imala strah.
Zašto se niste ovdje operisali?
Sarah: Zbog toga što su mene u suštinu kao htjeli da ubiju, kazali su da ću živjeti samo devet do 13 godina.
Dina: Kada su ljekari u Milanu saznali za našu životnu priču, oni i bolnica su se odrekli honorara. Mi smo morali samo platiti salu i instrumente. I tada smo dobili vijest da će novac dati Amra Džeko. Ona je uplatila 23.000 eura. Mnogo je tu osjećanja, spoznate koliko je važno biti čovjek, da novac i zlato ne znače ništa, i da je zdravlje najbitnije.
Sarah: Kad sam čula da će Amra platiti nisam znala da li da se smijem ili plačem. Kad sam je prvi put vidjela htjela sam potrčati i zagrliti je, ali sam se stidjela.
Kako je izgledao prvi susret sa Amrom?
Dina: Sjedil smo ispred bolnice, dolazi neki mercedes iz kojeg su se derali: Saro, Saro. Kao da smo bili kod nas u mahali (smijeh). Izlazi žena, visoka, mršava. Rekoh Saro ovo je Amra Džeko. I tada smo otrčali, grlili smo se i ljubili, kao da se poznajemo cijeli život.
Sarah: Ja sam mami rekla da li je moguće, počet ću plakati.
Dina: Kao ljudi smo skloni da nekoga ocijenimo iako ga nismo ni upoznali. Ne dajemo priliku drugima da pokažu ko su.
Kakve su prognoze danas?
Sarah: Moram raditi kontrole.
I na kraju, da li ste upoznali Amrinog muža, Edina Džeku?
Dina: Nismo, ali je Sara dobila dres sa potpisom, kao da smo ga upoznale. Želimo mnogo zdravlja i sreće svoj porodici Džeko.
n1
