NIKOLA VUDRAG postigao je nevjerojatan uspjeh na dobrotvornoj aukciji u Varšavi prodavši svoju skulpturu Iron Maiden za 712.000 eura, iznos o kojem većina umjetnika može samo sanjati.
Svjetski uspjeh varaždinskog kipara nije došao slučajno. Iza njega se krije jedna pomalo tipična, a opet toliko jedinstvena i inspirativna priča koju uistinu vrijedi ispričati.
“Željezni Vudrag”
Nikola je poziv teologa zamijenio onim umjetničkim, no život umjetnika u Hrvatskoj nije nikakva bajka. U jednom trenutku ostao je bez doma te odlučio sreću potražiti u Parizu. I tada je otvorio vrata uspjeha.
Posljednjeg dana svog boravka u Parizu upoznao je ženu koja mu je promijenila život i vratila nadu u umjetnost. Radio je do iznemoglosti, toliko da je nekoliko puta završio na infuziji.
Varaždinski kipar, u Parizu poznat kao Željezni Vudrag, ispričao nam je sve o svojem umjetničkom putovanju, trenutku u kojem je bio sudski gonjen zbog svog rada te perspektivi umjetnika u Hrvatskoj.
Postigli ste nevjerojatan uspjeh na aukciji u Varšavi. Vaše djelo prodano je za 712.000 eura. Kako ste se osjećali u tom trenutku?
Nisam očekivao baš takav uspjeh, moram priznati. Naime, o nekim sam umjetninama koje su bile na aukciji učio na akademiji pod suvremenom umjetnošću, i to sam jutro listao knjigu Fundacije Omenaa i iskreno bio zahvalan na prilici da sam u istoj knjizi s velikim svjetskim kiparom Mitorajem čije radove obožavam.
Kako sam rekao jednom prijatelju, tijekom nadmetanja sva se komunikacija zbivala na poljskom jeziku, nastao je totalni kaos kad su prošli prvih milijun poljskih zlota pa sam stajao na pozornici i nisam znao kud bih sam sa sobom – poput Joea Bidena. Ipak, jako mi je drago da sam sudjelovao u jednoj takvoj dobrotvornoj akciji, gdje znam da novac od skulpture stvarno ide u dobre i plemenite svrhe.
Kako je nastalo vaše djelo Iron Maiden?
Cijela serija “persona” vari se od 3000 do 5000 malih elemenata i to je jedan strpljivi posao u kojem rezultat vidite tek pred završetak skulpture, kad se svi ti sitni elementi spoje u jednu novu formu.
Znate li tko je kupac?
Sylwia Dobrzycka, direktorica tvrtke Panattoni development, sa sjedištem u Kaliforniji, koja se bavi industrijskim nekretninama i ima urede u 35 zemalja svijeta.
Jeste li ikada prodali djelo blizu te cijene? O kojem je djelu i iznosu riječ?
Bilo je šesteroznamenkastih cijena u vrijeme mog boravka u Parizu, ali ni jedna blizu ovoga. Ovo je šest puta veća cijena od najveće postignute koju sam imao.
Rastali ste se od svećeničke karijere zbog umjetničkog poziva. Kako je do toga došlo?
Pohađao sam Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju u Zagrebu, u želji da studiram teologiju više od želje da budem svećenik. No ubrzo sam shvatio da se ne moram ustručavati od onoga što najviše istinski volim, a to je stvarati, bilo kroz slikarski, kiparski ili koji drugi medij.
Što za vas predstavlja umjetnost? Živite li za nju?
Umjetnost je medij komunikacije, no postoji taj meni najdraži segment gdje kroz umjetnosti usrećite nekoga tko je stvorio povezanost s tim djelom. Baš kao što se dogodilo na ovoj aukciji, gdje kupac nije odustao jer je postojala veza između kupca i skulpture.
Može li umjetnik u Hrvatskoj živjeti od svog rada?
Umjetnik definitivno može živjeti od svog rada, a može čak i u Hrvatskoj. No to ne znači da će biti miljenik likovnjaka u Hrvatskoj, što je suprotno nekom inozemnom iskustvu gdje se umjetnici drže zajedno i surađuju.
U jednom trenutku živjeli ste kao beskućnik te odlučili otići iz Hrvatske i sreću potražiti u Parizu. Što je presudilo toj odluci?
Presudilo je u momentu kad je moja sadašnja supruga Paula, a tada djevojka, rekla “dosta bi bilo”, jer je vjerojatno vidjela nešto u meni što okolina nije. Otišli smo u Pariz “na odmor” i zadnji dan u Parizu upoznali galeristicu Amelie koja mi je doslovce promijenila život i vratila nadu u umjetnost.
Uoči svoje prve izložbe u Parizu završili ste nekoliko puta u bolnici. Možete li nam ispričati više o tom iskustvu?
Kako je krenula pariška priča i narudžbe od galerija, odjednom je počela velika potražnja za radovima i sve što sam ikad želio raditi tad sam konačno i mogao.
Radio sam danonoćno, nisam previše spavao, i još bih vozio radove 18 sati do Pariza, postavio u galeriji i vozio natrag drugih 18 sati. Naravno, od previše forsiranja, redovitog nespavanja i varenja rušio sam se po radioni i završio nekoliko puta na infuziji.
Doživjeli ste sudski progon zbog jedne svoje umjetničke ideje. Vaš crtež s natpisom “Art macht frei” spaljen je na lomači. Kako je do toga došlo i što ste htjeli poručiti svojim djelom?
Bilo je to davno, pred kraj srednje škole, kad sam napravio crtež na kojem piše da umjetnost oslobađa, a neki su to protumačili van konteksta, apsolutno suprotno od onoga što je predstavljalo, tako da sam završio na sudu.
Iako su me branili najbolji hrvatski povjesničari umjetnosti, poput Enesa Quiena, pravosuđe je odlučilo da remetim javni red i mir. Nakon što sam platio kaznu shvatio sam da umjetnost uistinu treba remetiti javni red i mir, samo na malo suptilniji i mudriji način!
Imaju li umjetnici slobodu izražavanja u Hrvatskoj? Kolika je ta sloboda u usporedbi s drugim zemljama?
Uvijek postoji sloboda izražavanja, pitanje je samo koliku ste kaznu spremni platiti i koliko ste spremni slušati (ili ne) komentare javnog mijenja.
Koji su vaši planovi za budućnost? Pripremate li nove projekte?
Nekoliko mjeseci prije ove aukcije posjetili su me predstavnici Saatchi muzeja iz Londona, koji bi mi radili izložbu sljedeće godine. U isto vrijeme pozvan sam i da izlažem u Europskom kulturnom centru u Veneciji tijekom venecijanskog bijenala, a za tri mjeseca sudjelujem na bijenalu kiparstva u Francuskoj u Sologni. Upravo su i ove najnovije vijesti otvorile nova vrata za poljsku umjetničku scenu.
index.hr
