Gospođi Janji je puna kapa. Rinta na svom imanju, uspješna je, posluje s inozemstvom, a zauzvrat od države nema ni osnovne uvjete za život i rad
Iako im se kuće mogu pronaći na zemljopisnim kartama, a imena u telefonskim imenicima, ljudi na Baniji u stvarnosti ne postoje. Bar ne u punom smislu te riječi. 24sata pokreću serijal Zaboravljeni, u kojem ćemo cijeli mjesec objavljivati po jednu reportažu na dan kako bismo upozorili na preživljavanje tih ljudi. 29 dana, 29 reportaža.
S njom pričajte, neka ona bude glasnogovornica. Kakvi ste za kavicu?
Simpatični brko se izgubio u kuhinji, zvecka posuđem. Njegova supruga, Janja Tišma joj je ime, namješta prsluk. Pristojna, smirena žena. Jedva prikriva koliko je ljuta.
– S punim pravom vam kažem, i to kao čovjek koji hoće raditi i stvarati za dobrobit ovoga društva i ove naše države, smatram se zaboravljenom i zapostavljenom. I ne samo ja, nego čitav ovaj kraj. Ovdje su lijepi resursi za život, ali što vrijede ako država ne vodi računa? Pa tko će živjeti ovdje? Halo, mi smo u 21. stoljeću! Tako lijepa zemlja, a tako jadna. Ne znam zašto. Pa ima valjda ovdje još pametnih ljudi…
Janja i suprug joj, onaj koji upravo reže suhomesnato za radnim stolom, nisu siromašni ljudi. Uspješni su. Crnče godinama oko svog imanja, trude se, doslovno stvaraju nešto ni iz čega. Zauzvrat…
– Pazite, da vam iskreno kažem, u ključnim stvarima smo nepostojeći. Je li normalno da čovjek koji živi na svom gospodarstvu ne može imati osnovne uvjete za živjeti i privući ljude? Govorim o cesti, vodi, pa i struji za koju sam se grčevito borila. Onaj put kojim ste došli, to je županijska cesta. Da mi nema muža, ne biste tuda mogli proći. Traktorom je vukao pijesak.
Ljudi moji, pa mi smo blizu Zagreba. Od ovoga dvorišta do bolnice u Klaićevoj je točno 70 kilometara. Gledajte, mi se ovdje bavimo stočarstvom, direktno radimo s Beljem, oni otkupljuju od nas već dvadeset godina. Koliko sam puta govorila i zvala za ovu cestu, a ne mogu je napraviti… Kad padne kiša, voda sve odnese u njive. Moj muž mora s traktorom… Sami prtimo, čistimo i nasipamo. Čistimo i snijeg, glumimo zimsku službu. A voda? Nemamo je. Vozili smo je iz Petrinjčice. Dogovorila sam s vatrogascima sad… Ja koja privređujem državi moram moliti da nam donose vodu… Pa ja sam u sustavu PDV-a i ni lipe nisam dužna državi. Ni lipe! Pa meni Rumunji znaju dovesti junad iz svoga centra i onda se čude kakva je ovdje cesta. Rumunji! Oni nikad nisu bili ispred Hrvatske.
I sad, hajde vi meni recite kako privući ovdje mladog čovjeka? Kako?
Janja je gnjevna. Suzdržava se, vidi se na njoj. Gostoprimstvo nadjačava bijes. Suprug dobacuje da u blizini ima sela gdje je živica stasala nasred ceste. Ne može se ni proći.
– Da vas uhvatim za rukav i provučem kroz sva ta mjesta… Vidjet ćete nekad lijepe kuće. Sad su tužne i očajne. Ti ljudi su nešto vrijedili dok su radili. Ovo što nas je ostalo… Meni su znali reći da nismo rentabilni, da nismo na prioritetnome mjestu. U redu, ako živim ovdje sama, slažem se da im se ne isplati samo zbog mene uvoditi struju i vodu. U redu. Ali onda neću plaćati porez. Ili to ili nađite neko rješenje. Ma samo želim znati gdje idu moji novci.
Janjina djeca su se odselila. Nemaju ovdje što raditi. Jedan sin je otpremnik vlakova, bavi se pčelarstvom i povremeno dolazi. Žena mu je učiteljica u Petrinji. Mlađi sin je kineziolog, otišao je u Nizozemsku. Kći je završila kemijski inženjering, sad je u europskim fondovima.
– Oprostite, ja nisam političarka, ne znam govoriti kao oni, ali znam da sustav nije dobar. Nije. Molim? Potres? Štala, gospodarski objekti, sušara, bunar, to je sve za rušenje. I ovdje unutra, u kući, površinski je popucalo. Odvojilo se na nekoliko mjesta, puklo je i u temelju. Vidi se i s ceste. Dobili smo zelenu naljepnicu, ne znam ni ja kako. Punili smo rupe pur pjenom da ne uđu miševi.
A farma… Puklo je okomito. Okomita crta. Tu je kapacitet dvjesto junadi. Ja sam potpisnik, kad primim teliće, odgovaram za njih. Ljudi moji, to je veliki novac. Preuzmem robu i za nju odgovaram. Zove me šef iz kooperacije i pita hoću li ih primiti, a meni dva betonska stupca pukla. Pukla su, a statičari nisu ni išli tamo. Bili su u dvorištu, a nisu pregledali sve objekte. Pazite, ja nisam tinejdžerica. Ja sam ozbiljna žena i ovo su ozbiljne stvari. Moram primiti teliće, a tko će snositi odgovornost ako se nešto desi? Otići ću u zatvor, a nikoga nisam ubila i nikome ukrala.
Janja se nije htjela kockati. Nije htjela igrati na sreću. Riješila je situaciju. Sanirali su ta dva stupca svojim sredstvima. Primili su teliće. Isporučili su uslugu.
– Vidite? Vidite koliko smo zaboravljeni? Ne može se egzistencija graditi na sreći. A i kad sve ovo završi, kad odem u mirovinu… Radila sam cijeli život da dobijem tisuću i pol kuna… Eliminirat će nas.
Tišina za stolom. Janja se smirila. Miče pramen s čela. Gurka pladanj s narezanim kobasicama. Nutka nas da jedemo. Iz kuhinje opet dopire neko zveckanje.
24sata.hr
