Telegraf u poseti najstarijoj Srpkinji (113): Od osmoro dece, samo jedno brine o njoj. Sudnji dan čeka u bedi

Zanimljivosti

Vidite joj kosu”, skida Miroslav maramu svojoj majci. “Crna je, a bila je seda, povratila joj se boja, nokti su joj se oporavili”

Ponudili su da baku smestimo u dom. Nisam to dozvolio. Kada je ona mogla za mene da se muči, mogu i ja za nju!”, tako priča Miroslav, sin baka Đurđe iz sela Radovnica kod Trgovišta, koja ima čak 113 godina i u izuzetno je teškom stanju. Starost je uzela danak, a ne bolest. Srce slama prizor bespomoćne bake Đurđe koja ispušta nerazumljive reči, jauke kroz koje kao da doziva svoju mamu, kojoj na izrazu lica ne vidite da li se bori sa bolovima, sećanjima, strahovima ili bespomoćnošću da izađe iz kreveta u kojem čeka sudnji dan. Njena duša polako ulazi u dubok san i čeka da se vine u večnost, oslobođena svih patnji koje je od 1908. godine proživela. Ali, telo odoleva.

“Vidite joj kosu”, skida Miroslav maramu svojoj majci. “Crna je, a bila je seda, povratila joj se boja, nokti su joj se oporavili”

– Ne znamo kad je dan, kad je noć. Ona barata s duhovima. Nekad ode u komu, po 4-5 dana ne se budi. Kad se probudi hranimo je kao dete, kupamo je u koritu – priča nam Miroslav,

Gorčina, međutim, nadire kada vidite u kakvom je domu ova baka proživela neverovatno dug životni vek.

Stigli smo autobusom u malo mesto kraj Trgovišta, Radovnicu. “Poslednja stanica, poslednji život”, kaže nam Miroslav. Selo se gasi, ali još nije opustelo. Peške smo prešli brežuljak da bismo došli do zaseoka baka Đurđe.

Stara kuća, kriva i grbava, krov jedva stoji – tipična seoska, zidana pre stotinu godina i okružena živopisnom okućnicom. Vrata – improvizovana, prozori mali. Ovo nije jedna od onih lepih slika koje viđamo kada prolazimo starim selima, pa ugledamo napuštenu kuću koja svedoči o životima naših predaka. Ovo je čemer i jad života u krajnjoj bedi, gde Miroslav, baka, tj. njegova majka i njegova supruga provode dane u jednoj sobi. Tu su i dva njihova sina.

Povukli smo vrata izlepljena kartonom, zaglavila su se na zemljanom podu, a onda smo začuli jauke. U toploj sobi, u krevetu leži baka. Njeni vapaji ne prestaju, a niko ne zna šta želi da kaže. I tako je, pričaju, i danju i noću. Pažnja 24/7, spavanje na prekide, “kao da negujete jednogodišnje dete”. Katkad izgovori neku smislenu reč ili dve. To su fragmenti sećanja i svesti koji odmah nestaju.

Kuća je u toliko lošem stanju da je nemoguće zamisliti da je u njoj moguć život. Ali on teče… Sve je staro, propalo i tužno. Ali, svaka presvlaka je čista, svaki sud uredno opran, nigde nema ni traga nemaru. Grede su krive i prete da se obruše, to je najneći strah ove porodice, jer bi bukvalno izgubili i krov nad glavom.

Od radnih ruka domaćina ova beda nije sivilo, šareni se sve, a toplina doma i domaćina svakom gostu učiniće da se oseti prijatno. Ali, kako izgleda živeti ovde, znaju samo oni koje je muka na to naterala.

Iznad zemljanog poda na drvenim trupcima uzdignut je jedan trosed. Mi sedimo na drugom, prekoputa. Na krevetu kraj nas je baka… Pokućstvo je na staroj polici, a jedino je televizor nov – dobili su ga na poklon od humanitarke Tamare Misirlić.

Tu je i sto za ručavanje, koji služi i za čuvanje stvari, a kraj prozorskog okna gomila lekova. Svi su u ovoj kući bolesni – Miroslav je posle saobraćajne nesreće, kaže, doživeo nervni slom. Njemu je, pokazuje nam izveštaj lekara, potreban sada staratelj, jer sam ne bi smeo nikud da se kreće.

Miroslav se rado i sećno slikao sa mamom. “Evo, da Srbija vidi ko je tvoj sin”. Ona je ostala u njegovom zagrljaju, slepa i gotovo gluva, nastavivši da ponavlja svoje nerazumljive srceparajuće glasove.

Kako je moguće da su ovu baku zaboravili njeni unuci, a ima ih preko 100! Miroslav tvrdi da njegova braća i sestre nisu zainteresovani da baku obilaze.

– Jedan unuk je došao posle 25 godina, ja nisam mogao da ga prepoznam – priča Miroslav.

Baka je, inače, rodila 16 dece. Petoro je umrlo od gladi i nemaštine, priča Miroslav, pa ih je bilo 11 – osam sinova i tri ćerke.

– Jedan je tu blizu, jedan u Glogonju kod Pančeva, jedan u Nišu, jedan u Nemačkoj. Jedan od njih me je pozvao i rekao sam “Šta me zoveš kad te ne poznajem? Ako te interesuje kako je majka, ti dođi, ako treba, ja ću da se pomerim, ako ti ja smetam, ali dođi nju da vidiš”.

Danas ima osmoro dece, tri sina su joj preminula.

Zanimljivo je da ne može tačno da se utvrdi kada je baka rođena. U krštenicama njene dece upisane su različite godine. Čini se da se pre 100 i nešto godinama po selima moglo smao pamtiti i pretpostavljati kada je ko rođen… Dok to dođe do matičara, upiše se odokativno. Najstarija godina rođenja koja je upisana za baku je 1908.

Zna se i da je njen suprug Sima rođen 1912., a preminuo 1971. godine. Šta se dogodilo s njegovom penzijom i kako je baka nije dobila posle njegove smrti, ni potomcima nije jasno. Miroslav veruje da je tu, čak, kada je to trebalo da se uradi, baku neko prevario.

Najteže godine za baku bile su tokom Drugog svetskog rata – tada je u Petrovu goru, gde su se vodile teške bitke, ona doturala partizanima hleb, plela im džempere i pomagala. To se često radilo u grupama, a neprijatelji su joj iz osvete spalili kuću. Priča se da su to bili Bugari, ali Miroslav tvrdi da su to nedelo učinili četnici.

– Četnici su ih isterali iz kuće, naši, Srbi, pa su kuće palili. Sve što su imali u kući je izgorelo. Nju su isterali i njeno dete. Ova kuća je dvaput pravljena – priča Miroslav.

Ni u miru nije bilo lako.

– Ona je išla gola, išla je bosa, trpela je za sve. Na jednu koru po 5 puta je mesila zeljanik, za decu je nosila na leđima brašno do Vranja. Išla je bosa, a sneg po metar visok – priča Miroslav.

Ni boračku penziju baka Đuđa nema. Dobila je, ipak, od opštine, pare za tuđu negu i pomoć, nešto više od 30.000 dinara, što je za sve potrebe, kaže Miroslav, ipak malo. Treba kupiti hranu, lekove, pelene…

Miroslav nije zadovoljan pomoći koju dobija, prepušten je sam sebi, ali reči neizmerne hvale ima za Dom zdravlja, lekare i sestre iz Trgovišta i Radovnice, kao i za Centar za socijalni rad.

– Čim pozovem lekare, odmah dođu! Hvala im velika na brizi koju imaju za nas – priča Miroslav.

Miroslavu kum bio Tito
– Ja sam najzahvalniji majci što je mene sačuvala i što me je rodila, deseto sam dete po redu. Ponosan sam da največi funkcioner Jugoslavije bude moj kum, drug Tito. On mi je dao ime Miroslav da bude mir u državi i tako želim i da ostane – priča nam Miroslav.

Zaoravo, ono što se deilo je da je Titov izaskanik stigao u Trgovište kada se saznalo da se u jednoj porodici rodilo deveto dete po redu!

Nakon toga, Tito mu je redovno slao pakete sa poklonima.

Ako želite da pomognete, to možete učiniti uplatom na žiro račun Đurđinog sina ili slanjem paketa na adresu:

200 – 116838311 – 21
Miroslav Stojković

Slanjem paketa:
Miroslav Stojković
0640430143
Selo Radovnica, Opština Trgovište

(Telegraf.rs)