“Doma smo se strašno mučili. Bio je agresivan prema meni i sestrama, dok je mene jednom i fizički napao. Danju je spavao, a noću budio nas i susjede, uništavao inventar po stanu. To se toliko odužilo, a svašta se moglo dogoditi u međuvremenu. Imao je on i suicidalne misli, znao je i sam sebe udariti, a boje ga se i ostala djeca iz ulice. Što ću ako opet prestane piti lijekove? Sve ovo ispočetka? Ovaj problem nije samo moj. Tiče se svih nas, sve djece koja su poput moga sina” kaže otac rovinjskog maloljetnika. Djelomične odgovore dobili smo od Ministarstva zdravstva, a od zagrebačke Psihijatrijske bolnice za djecu i mladež još ih uvijek čekamo
Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi svakodnevno prima brojne pritužbe djelatnika na uvjete rada, o čemu u posljednje vrijeme piše većina nacionalnih medija. Međutim, pritužbe stižu i od strane građana koji su korisnici njihovih usluga, i to u najosjetljivijim životnim trenucima.
Osim što, zbog nedostatka smještaja, djecu nerijetko vraćaju zlostavljačima, najnoviji primjer (ne)funkcioniranja resornog ministarstva ukazuje i na činjenicu da dijete s nekoliko psihijatrijskih dijagnoza nije u mogućnosti dobiti više od tjedan dana hospitalizacije u za njega adekvatnoj ustanovi.
Situacija bezizlazna
Roditelji petnaestogodišnjaka iz Rovinja s nama su, naime, podijelili detalje svoje situacije koju smatraju bezizlaznom, no mi u nastavku teksta – zbog zaštite maloljetne osobe – nećemo spominjati ničija imena ni prezimena, uz napomenu kako su svi podaci poznati redakciji.
Njihov je sin, naime, tijekom srpnja tjedan dana bio hospitaliziran u Psihijatrijskoj bolnici za djecu i mladež u Zagrebu, a koja je ustanova zatvorenog tipa. Prošlog tjedna odveli su ga kući, i to nakon što je ondje proveo tek nekoliko dana, a iz bolnice su roditelje već dan nakon što je primljen zvali s upitom kada bi mogli doći po njega.
Onamo je upućen nakon višemjesečnog interveniranja od strane rovinjskog Centra za socijalnu skrb, liječnice opće prakse, ali i Klinike za psihijatriju riječkog KBC-a.
Radi se o djetetu s poteškoćama u razvoju, poremećajem aktivnosti i pažljivosti, zatim hiperkinetskim poremećajem, umjerenom duševnom zaostalošću te akutnim i prolaznim nespecifičnim psihotičnim poremećajima, kako stoji u dokumentaciji riječkog KBC-a.
Učenik je prvog razreda pulske Škole za odgoj i obrazovanje, no posljednjih nekoliko mjeseci stanje mu se pogoršalo do te mjere da više nije bio u mogućnosti pohađati nastavu. Sada je opet kod kuće s ocem i dvije maloljetne sestre s kojima živi nakon razvoda roditelja, trenutno uzima tri vrste lijekova kako mu je propisano u Otpusnom pismu, uz „strogi nadzor nad podizanjem, davanjem i pohranom lijekova od strane oca, te uputno daljnje redovito praćenje kod nadležnog dječjeg i adolescentnog psihijatra.“
Na lijekovima od vrtićke dobi
– Problem nije od jučer. Moj sin je kod psihijatra počeo odlaziti još u vrtiću. Od svoje četvrte godine, pa do sedmog razreda osnovne škole, bio je na lijekovima koji su skupi, a ne idu preko HZZO-a. Neko vrijeme bio sam nezaposlen, i nisam mu ih više mogao priuštiti. Teško mu je bilo i u osnovnoj školi, nije se mogao uklopiti. Doduše, bilo je lakše kada je zadnja tri razreda dobio osobnu asistenticu. Prošle jeseni upisao se u pulsku Školu za odgoj i obrazovanje, no u travnju je prestao odlaziti u školu, govori nam otac.
Tada su, naime, počeli agresivni ispadi u školi i kod kuće, a maloljetnik je odbijao uzimati propisane lijekove. Upućen je zatim u riječki KBC, a roditelji su bezuspješno, na razne načine, pokušavali doći do kreveta u zagrebačkoj Psihijatrijskoj bolnici za djecu i mladež. Bolnički je uvjet, pojašnjava nam otac, bio da pacijent mora piti lijekove i ne smije biti agresivan.
Život postao nemoguć
– Mi smo tako tri mjeseca čekali da ga prime, iako smo znali da oni pacijente na odjelu zadrže relativno kratko, svega deset dana. Doma smo se strašno mučili. Bio je agresivan prema meni i sestrama, dok je mene jednom i fizički napao. Danju je spavao, a noću budio nas i susjede, uništavao inventar po stanu… Život je postao nemoguć cijelom susjedstvu. Tijekom dva takva agresivna ispada oko četiri, pet sati ujutro susjedi su zvali hitnu i policiju. Na hitnom traktu OB Pula dali bi mu tablete za smirenje i vratili ga kući. U lipnju je njegova socijalna radnica ipak inzistirala na tome da ga se vozi za Rijeku, ali i od tamo je istoga dana vraćen kući. Bio sam očajan, jer on je prijetnja za okolinu i treba mu pomoć. To se toliko odužilo, a svašta se moglo dogoditi u međuvremenu. Imao je on i suicidalne misli, znao je i sam sebe udariti, a boje ga se i ostala djeca iz ulice, govori nam otac u jednom dahu.
Da je strah bio prisutan u cijelom susjedstvu potvrđuju nam i stanari okolnih zgrada koji su nam prvi ukazali na ovaj slučaj, a zatim su roditelji pristali razgovarati s nama i javno izložiti svoju situaciju. Samo u njihovoj zgradi živi šestero djece, a u susjednoj njih sedmero, a roditelji ih – vele nam susjedi – nisu htjeli puštati van u vrijeme dok je maloljetnik s poteškoćama u razvoju bio kod kuće.
Problemi sa školskim kombijem
– Dojma sam da se čitav problem intenzivirao prošle jeseni, kada je moj mali bio doma zbog problema oko prijevoza u školu. Naime, školski kombi koji dolazi po učenike koji žive van Pule, bio je u kvaru nekih 20 dana, pa su jednom imali i sudar s tim kombijem, a promijenili su barem trojicu vozača u par mjeseci. Nije on ni u školi bio zadovoljan, ali doma je bio usamljen i bilo mu je dosadno. Situacija se opet nešto popravila u veljači kada je počeo piti terapiju propisanu od strane riječkih doktora, ali ni to nije dugo trajalo. Nekih mjesec dana, navodi nam otac.
Da pulska Škola za odgoj i obrazovanje uistinu ima problem s prijevozom potvrdila nam je i razrednica ovog maloljetnika iz Rovinja, no naglašavajući kako se problem odnosi na nedostatak vozača. U kratkom razgovoru navela nam je i kako će obiteljski liječnik, i ostali uključeni stručnjaci, biti ti koji će odlučiti hoće li i kada učenik moći nastaviti školovanje.
Otac pak po tom pitanju nije nimalo optimističan. Iako njegov sin zadnjih nekoliko dana redovito uzima terapiju, poučen prethodnim iskustvom, pita se koliko dugo će ta faza trajati.
Neka mi netko kaže što da ja sad radim?
– Znate što, mene za početak zanima kako uopće funkcioniraju naše institucije ako za takvo dijete nemaju mjesta puna tri mjeseca. Neka mi netko kaže što da ja sad radim! Što ću ako opet prestane piti lijekove? Sve ovo ispočetka? Zvao sam ja i Psihijatrijsku bolnicu na Rabu, ali oni ga naravno ne mogu primiti dok ne bude punoljetan. Ali ovaj problem nije samo moj. Tiče se svih nas, sve djece koja su poput mog sina, zaključuje očajni otac.
Ova smo pitanja uputili zagrebačkoj Psihijatrijskoj bolnici za djecu i mladež te Ministarstvu zdravstva i socijalne skrbi.
I dok odgovor iz bolnice još uvijek čekamo, iz Ministarstva nam je odgovoreno kako indikaciju za bolničko liječenje u djelatnosti psihijatrije može postaviti samo liječnik specijalist psihijatrije.
Optimalna zdravstvena skrb?
– Roditelj ili skrbnik djeteta ne može samostalno smjestiti dijete u psihijatrijsku bolnicu, već se u daljnje liječenje treba uključiti izabrani liječnik primarne zdravstvene zaštite koji će s relevantnim stručnjacima iz područja psihijatrije, a po potrebi i stručnjacima iz sustava socijalne skrbi, osigurati optimalnu zdravstvenu skrb za maloljetnog pacijenta, stoji u odgovoru Ministarstva zdravstva.
S druge strane, u ovom konkretnom slučaju, otac je uvjeren kako optimalnu zdravstvenu skrb njegov sin ne može primiti zatvoren u stanu dok je on na poslu, a kćeri u školi.
Ministarstvo zdravstva također nas informira kako provodi aktivnosti na unapređenju zdravstvene zaštite djece i mladih s mentalnim poremećajima, pa su tako, kažu, 7. srpnja sklopili Sporazum o financiranju adaptacije i opremanja stacionarnih objekata Neuropsihijatrijske bolnice Dr. Ivan Barbot Popovača, a sve radi obavljanja djelatnosti dječje i adolescentne psihijatrije na lokaciji Ravnik.
– Sporazum je sklopljen između Ministarstva zdravstva, Sisačko-moslavačke županije i Neuropsihijatrijske bolnice Dr. Ivan Barbot Popovača, a sredstva za realizaciju Sporazuma osigurana su u državnom proračunu u iznosu od 1,6 milijuna eura, javljaju nam iz Ministarstva ne navodeći pritom podatke o tome kada bi mogla zaživjeti navedena djelatnost dječje i adolescentne psihijatrije, koliko bi pacijenata mogla primiti, na koliko vremena, te na koji će točno način realizacija ovog projekta olakšati život ocu iz Rovinja koji svoju situaciju trenutno smatra bezizlaznom.
istra24.hr
