Svjedoci smo, nažalost, da teška vremena i situacije, bez izuzetka, rađaju najemotivnije i najdublje priče i borbe nadljudskih napora. Katastrofalne nesreće i poplave koje su proteklih dana pogodile BiH pokazale su i dokazale svu moć dobrodušnog bosanskohercegovačkog čovjeka, koji bez razmišljanja ulazi u koštac sa izazovima kako ni pomogao druge.
Čitali smo i slušali i preteške priče o mladiću heroju koji je spasio porodicu, a potom nestao u dubokoj bujici, priču o zagrljenom mladom paru koji je zajedno nestao u tišini jedne noći, ali i onu o majci heroini koja se nije libila skočiti sa trećeg sprata u mutnu vodu kako bi spasila svoje čedo. Mnogo je, zapravo, skoro svaka od ovih i drugih priča poplavljenih područja udara ravno u srce i tjera nas da promislimo o prolaznosti ovog života i sudbini koja nam nije uvijek naklonjena.
Ovo je priča o tri prijatelja, tri heroja koja su spasila cijeli svoj komšiluk.
Riječ je o Zilhadu Bajramoviću, Nerminu Begoviću zvani Gera i Edinu Japancu.
Kako saznajemo, oni su spasili 10 osoba i mladu trudnicu. Spasili su sve komšije koje su bile u kućama oko njihovih.
Pročitajte emotivno pismo:
“Da ostane zapisano!! Jutros u Donjoj Jablanici sretnem prijatelja.. Vidim živ i zdrav. Na licu se vidi strah, tuga i bol.. Pozdravimo se, upitamo i stanem, ne znam šta da ga upitam a da mu ne nanesem neku bol i otežam situaciju.. Znamo se čitav život iako je stariji od mene 10 i više godina.. Gledamo se i poče da mi priča. Dženo, tu noć u 01:00 sam slusao silinu kiše koja je tad padala, nisam mogao zaspati sjedio sam na krevetu i ćutao. Oko 02:00 ćuo sam kamenje koje ide kroz kanal pored kuće ali to se nekad i prije znalo desiti pa nisam obraćao pažnju puno na to. Nakon deset minuta začuo se ogroman turanj. Pogledao sam kroz prozor sobe i vidio da čitavo brdo ide na našu kuću.. Od straha sam zavriškao. Potrčao prema drugom dijelu kuće i sa balkona vidim komšije koje izlaze iz kuće a u kojoj je već do pola blato, voda, drveće.. U tom trenutku sam pao u nesvijest, ne znam koliko sam ležao…. Budim se, vidim da ležim između krevta i prozora.. Čujem zvuk lopate, podižem se ugledam brata kako lopatom gura zemlju, oko kuće mi se sve čini bijelo i pitam ga kad je pao snijeg. Govori mi vidiš da nema kuća oko nas. Okrenuo sam se, pogledao i počeo povraćati.. Kad sam malo došao sebi počeli smo spačavati komšije.. U tom trenutku je počeo plakati, a ja sam pokušao da suzdržim suze koliko sam mogao.. Znaš li Dženo šta me najviše boli ? Pitam ga šta druže? Niko ne spomenu Zilhu, konobara, momka koji je pred mojim očima spasio deset ljudi, trudnicu je on našao.. Zilho, Keno i Gera.. To su tri heroja za koje još nisam pročitao nigdje ništa. Od njih nećeš čuti nista niti će ti pričati niti će pred kamere ali molim te da ovo napišeš da ljudi znaju za njih.. Spasili su čitav komsiluk i sve ovdje uz ovih kuća. Iznad kuće stajala su tri čovjeka iz Donje Jablanice koja su slušajući naš razgovor potvrđivala sve sto mi prijatelj govori i kroz plač hvalali ova tri hrabra lava kako ih samo nazvaše iz Donje Jablanice. To su ti Dženo naši lavovi. Dragi moj momci, kapa vam do poda mada znam da ste samo radili onako kako su vas kući i odgajali a ti je da se pomogne uvijek i vazda ko je u nevolji. Da ste živi i zdravi stotinu godina.” – Dženan Džino. dijasporainfo.net
