Imao je samo petnaest godina mladić Carlo Acutis kada je 12. listopada 2006. preminuo od leukemije.
No, četrnaest godina kasnije, 2020., Crkva ga je proglasila blaženim, a uskoro će i svetim
Njegova majka, Antonia Acutis, prisjeća se kako je Carlo Acutis preminuo – u naručju svog voljenog Isusa.
Zadnji dani
Ništa nije nagovijestilo ovaj potres u obitelji. Bio je rujan 2006., praznici su bili na izmaku.
Karlo se, kao i svake godine u ovo doba, spremao za povratak u školu. Išao je i u Asiz, na grob sv. Franje – činio je to svake godine, povjeravajući svecu školske stvari. Potom se obitelj vratila u Milano.
“Carlo je volio te trenutke kada je sve krenulo ispočetka. Nije čeznuo za krajem ljeta, već se veselio onome što budućnost nosi. Želio je ponovno vidjeti svoje prijatelje, školske kolege i učitelje. Želio se baciti u vrtlog života“, prisjeća se gospođa Acutis.
Prvi simptomi
Iako je rana talijanska jesen bila topla, počele su prve infekcije gripom, pa kad se Karlo počeo žaliti na bolove u kostima, roditeljima to nije previše zabrinulo i svakodnevica je tekla svojim ritmom.
Ipak, u subotu 30. rujna Karlo je posljednji put otišao u školu. Kada je nakon nastave napustio školske zidove, nitko nije očekivao da se tamo više neće vratiti.
“Bio je jako umoran tog dana. Imao je sat tjelesnog i učiteljica mu je rekla da trči po nogometnom igralištu. Mislili smo da je zato izgubio snagu. Uglavnom, poslijepodne se dovoljno oporavio da povede naše voljene pse sa mnom u šetnju parkom”, prisjeća se njegova majka.
Nedjelja s Isusom i Marijom
Sutradan je obitelj otišla na misu, a zatim u restoran. Karlo je zamolio sve da zajedno izgovore Krunicu Gospi od Pompeja. “Ova mu je molitva bila vrlo važna. Dobro smo poznavali našeg sina. Odmalena je bio iskreno privržen Blaženoj Djevici.
Volio je pričati o tome. Često je molio za njezin zagovor i poticao nas na to. Poslušali smo njegov savjet“, kaže gospođa Antonia, dodajući da je zahvaljujući sinu njezina i suprugova vjera doživjela preporod, zahvaljujući njemu su je ponovno otkrili, a on ih je doveo do Isusa.
“Prije nego što je Karlo došao na svijet, nisam bila vjernik. Karlo mi je pokazao kako živjeti iz perspektive vječnosti. Zahvaljujući njemu naučila sam neprestano gledati prema nebu, prema apsolutu, oslobođena jarma slučajnosti. Prije nego što se to dogodilo, samo sam tri puta bila na svetoj misi: na dan krštenja, na dan prve pričesti i na dan vjenčanja. Isto bih mogla reći i za svog muža, iako je zahvaljujući svojim praktičnim roditeljima češće odlazio u crkvu. Nismo bili protiv vjere ili nečeg sličnog. Jednostavno smo se navikli na život bez nje”, priznaje.
Navečer je Karlo dobio temperaturu. Bila je trideset i osam stupnjeva. Dobio je aspirin i sutradan nije trebao ići u školu.
Prvi predosjećaji
U ponedjeljak, 2. listopada pedijatrica ga je pregledala u kućnoj posjeti. Preporučila je antibiotike i mirovanje. Liječnika ništa u vezi s Carlovim zdravljem nije zabrinulo. No, i sam je prolazio unutarnje sukobe, jer je za večerom iznenada priznao da je “svoju patnju prinosio za Papu, za Crkvu i ne da odem u čistilište, nego ravno u raj“.
Njegovi su roditelji mislili da je ovo priznanje jedna od šala koje voli. No, samo pet dana kasnije Karlo se probudio u zoru i nije se mogao pomaknuti. Nije mogao ustati iz kreveta, bio je mlohav. Roditelji su ga teškom mukom odveli u kupaonicu. Tada su odmah pozvali liječnika, poznatog profesora u Milanu. Odmah je naredio da se Karlo odveze u bolnicu.
Dijagnoza
Nakon nekoliko sati bilo je jasno: to nije bila gripa. “Još uvijek se sjećam riječi koje je šef bolnice izgovorio odmah nakon prvih pretraga: Nema sumnje da Karlo boluje od leukemije M3, poznate i kao akutna promijelocitična leukemija.
Doktor nije dvojio okolo; objasnio je ozbiljnog lica da se bolest razvija tiho, da se simptomi ispoljavaju tek u posljednjoj fazi, kao bez upozorenja, te da nije nasljedna“, prisjeća se gospođa Acutis. Karlo je čuo potpuno iste riječi, ali začudo, nije klonuo duhom!
“Sjećam se da se široko nasmiješio i rekao: ‘Gospodin me malo prodrmao!’ Njegov stav i sposobnost da se mirno suoči s ovom situacijom zadivili su me. Još se sjećam njegovog blistavog osmijeha. Usporedila bih ga s nekim tko uđe u mračnu sobu i upali svjetlo.
Odjednom sve okolo zablista i postane šareno. To je Karlo i učinio: rastjerao je tamu najmračnijeg časa, ublažio šok strašne vijesti. Nije bio prestravljen. Nije dopustio da ga svlada strah. Umjesto toga, obratio se Bogu. I dao nam je osmijeh…” – prisjeća se blaženikova majka.
Posljednja dionica prije raja
Unatoč primijenjenim lijekovima, Karlo je jako patio i nestajao je iz sata u sat. Odlučeno je da se odveze u bolnicu St. Gerarda u Monzi, koja se specijalizirala za ovu vrstu leukemije. Njegove roditelje nisu pustili u vozilo Hitne pomoći, već su ga pratili automobilom. Tada je izrekao riječi koje gospođa Antonija već toliko godina ponavlja i udomaćuje: “Neću živ izaći odavde, spremajte se.”
Ubrzo nakon dolaska, Karlo je podvrgnut zahvatu odvajanja crvenih krvnih stanica od bijelih krvnih stanica. Operacija je uspjela. Zatim je zatražio sakrament bolesničkog pomazanja. Medicinske sestre su pozvale kapelana, koji je pričestio Carla i njegove roditelje. “Karlo je duboko vjerovao u sakrament bolesničkog pomazanja. Prihvatio ga je više puta.
Jednog je dana napisao na računalu: „Bolesničko pomazanje (a ne, kao prije, posljednji obredi). Trenutak smrti, očekivali ga netko ili ne, izvor je tuge za većinu ljudi. Nikada nismo dovoljno čisti. Niti spremni. Zbog toga postoji odgovarajući sakrament, kao i posebne molitve. No, i vjernici se trebaju na vrijeme pripremiti.
Zapravo bi cijeli život trebao biti priprema za smrt. Ne smijemo pokleknuti pred strašnim iskušenjima i paničariti ili se obeshrabriti, ali isto tako ne možemo minimizirati ili ignorirati neke stvari. Uvijek je potrebna zlatna sredina, ravnoteža koja se hrani povjerenjem i plovi prema lukama nade. – prisjeća se citirajući sinove riječi.
Bio je spreman
Otekle su mu noge i ruke, ali nije se žalio ni na što. Činilo se da ima nadljudsku snagu. “Mislila sam da samo trajan, blizak odnos s Bogom može objasniti takvu snagu. Nije to bilo trenutno herojstvo, već rezultat odnosa koji je moj sin gajio svaki dan, svaki sat.
Moglo bi se reći da je svoj mir zaslužio kada je godinama živio u Božjem svjetlu, neprestano tražeći od Gospodina zaštitu, neprestano žudeći za njegovim sjajem. Mnogi od onih koji su ga vidjeli u bolnici kasnije su mi rekli da je ostavio ogroman dojam na njih“, kaže gospođa Acutis. Neposredno prije nego što je pao u komu, rekao je da ima laganu glavobolju.
Nekoliko trenutaka kasnije nasmiješio se i zatvorio oči, da ih nikada više ne otvori. Činilo se da je zaspao, ali bila je to koma uzrokovana izljevom krvi u mozak koji je doveo do smrti u samo nekoliko sati. Kad su moždane funkcije prestale, liječnici su ga proglasili klinički mrtvim. Bilo je 17.45 sati 11. listopada 2006. godine.
“Ja sam u raju…”
Bili su to dramatični, bolni sati. Karlo je već bio mrtav, ali srce mu je tuklo. Roditelji su bili zapanjeni. Sve se dogodilo vrlo brzo. Liječnici su odlučili Karla ne skidati s respiratora sve dok mu srce ne prestane kucati samo od sebe.
“Poslali su nas kući, uvjeravajući nas da će nam se javiti čim se to dogodi”, kaže gospođa Antonia. Nešto kasnije stigla nam je vijest da je srce stalo u 6:45. Bio je 12. listopada, uoči posljednjeg ukazanja Gospe u Fatimi.
Odmah nakon poziva iz bolnice otišli smo u sobu moje majke, koja je živjela s nama, da joj javimo da joj je srce prestalo kucati. Odgovorila je da već zna za to. Čula je Carlov glas kako govori: “Bako, ja sam u raju, među anđelima. Ovdje se osjećam vrlo ugodno. Ne plači za mnom, jer ja ću uvijek biti pored tebe…” vijera.hr
