Često je krišom obilazila djecu na odmoru samo da vidi jedu li svi i da nije neko slučajno zaboravio sendvič, jer kraj nje niko gladan nije smio biti.
Zehida Turanović, dugodišnja spremačica koja je bila zaposlena u područnoj školi Kuprešani kod Jajca, otišla je u zasluženu penziju.
Oni koji je poznaju i koji su imali čast da se susretnu sa njom kažu da je ona jedna dobra i nasmijana duša, koja je za svakoga imala lijepu riječ i topao zagrljaj utjehe.
Svako dijete za nju je bilo posebno, jer tako je to u malim sredinama, svi su poput porodice. A ona je za školu i zaposlene u njoj bila i više od toga. Zidovima je dala dušu.
Bila je tu od kad je škola izgrađena, a njena ljubav ugrađena je u temelje.
Zehidine kolege su se potrudile i napravile joj dostojanstven ispraćaj u penziju, a video pun emocija je podijeljen na društvenim mrežama.
Ispod videa se nižu brojni komentari, a jedan se posebno izdvaja, a glasi:
– To su one pojedine žene koje smo mi svi đaci zvali tetkom jer su nam bile kao tetke. I da se zezamo, i da nas naruže, i da se smijemo, i da nekad urgiraju da nas profesor ne pita. One su se poštovale i bez nametanja autoriteta u školama – napisao je Zuko Muhamed.
Učiteljica Rifeta Turanović emotivnim je tekstom u penziju ispratila svoju dugogodišnju radnu kolegicu, a prije svega prijateljicu, Zehidu Turanović.
Njen tekst prenosimo u cjelosti:
“Moja Zehidka
Oko nas je cijeli univerzum dobrih ljudi i samo treba otvoriti srce i to vidjeti i osjetiti. Imala sam sreće pa sam davne ’98.godine i upoznala takvu osobu. U mome komšiluku, kući preko puta, živjela je takva žena. Čestita i vrijedna, brza i okretna da bi joj i puno uspješnih žena današnjice pozavidjelo i za savjet upitalo, a tako puna ljubavi. Ta dobra žena, na moju molbu, a u ime direktora škole počela je raditi sa mnom kao pomoćna radnica u školi, tada u starom mejtafu jer je škola bila porušena i čekala je svoj red za obnovu kao i puno toga tada. Radilo se sa takvom željom i entuzijazmom, skoro bez ikakvih primanja, a plata se znala čekati i po nekoliko mjeseci. Radilo se i gradilo sve sa srcem. Uskoro smo preselili u novu, tek obnovljenu školu visokih stropova, svijetlih zidova i ogromnih prozora. Energija te žene, moje prijateljice i radne kolegice, moje Zehide, Zehidke kako su je djeca zvala, zarazila je sviju pa je i naša mala zbornica bila kao drugi dom svima nama.
Na samom ulasku u školu mirisalo je sve, ne na vještačke mirise nego na majčinu dušicu, nanu, jer je često brala ljekovite biljke i pravila nam čajeve čiji slatki miris ništa nije moglo nadmašiti. Svi prozori su bili zakrčeni ogromnim saksijama cvijeća kojeg, naravno, našoj Zehidki nikada nije bilo dosta.
Svi ljudi koji su kročili u našu malu školu, pamtili su je po Zehidki, po njenoj kafi iz čarobne džezve bez dna, čuvenom kolaču od kiselih jabuka i kalemima cvijeća koje je pažljivo motala u nježne maramice natopljene vodom. Njene vješte ruke oplele su za desetine nas, za našu djecu i muževe, za rodbinu, toliko mekanih papica sa najljepšom mustrom. Da ih je prodavala mogla je silni novac zaraditi. Stotine ljudi, što učiteljica, nastavnika, novinara, savjetnika, inspektora, političara i humanitarnih radnika koji su prošli kroz našu školu, pamtili su je i po dobroj duši, nježnoj riječi, direktnim pitanjima i odgovorima, čestim smijehom i čistim srcem naše Zehidke.
Naša zbornica, mala ali uvijek pretrpanog stola je posebna priča. Koliko radosti, slavlja, osmijeha ali i tuge i suza je ostalo utkano u debele zidove našeg zajedničkog radnog mjesta. Eh, kad bi samo zidovi mogli pričati. Bilo bi uzdaha i suza toliko da bi i kamen proplakao. Ali život nosi i tugu i radost, samo je puno lakše ako to imate s kim podijeliti.
Djeca su je posebno voljela i poštovala jer je uvijek bila tu za njih za puno, puno generacija sad odraslih ljudi. Znam to po svojim sinovima Maliku i Tariku, znam jer kad govore o njoj kao da govore o najrođenijem i nabližem rodu.
Koliko su samo kesa odjeće i obuće njene ruke donijele od rodbine iz inostranstva i koliko su samo njena leđa bila povijena, ali lice sretno kad vidi da nekome odgovara obuća i da neće dolaziti mokrih nogu u školu, kad obuku bundice u hladnim zimskim danima, to se ne može opisati.
Često je krišom obilazila djecu na odmoru samo da vidi jedu li svi i da nije neko slučajno zaboravio sendvič, jer kraj nje niko gladan nije smio biti.
Puno je toga što se o ovoj ženi može napisati, život nas nijednu nije mazio, ali uvijek je bilo lakše sve za podnijeti uz moju, našu Zehidku.
Hvala ti za sve u ime velikog broja ljudi, tvojih prijatelja. Teško će te iko zamijeniti, ali zaslužila si i da odmoriš u zasluženoj penziji. Znam da ćeš uvijek tu biti za mene. Želim ti puno zdravlja i mir u duši i da imam krunu bih ti kao poklon zahvalnosti dala! Nedostajat ćeš nam svima puno!
“Dobro je svrha postojanja i svakog kretanja.” Aristotel
Dišem…
hayat.ba
