Zamisli da si sasvim poludio pa misliš da je način na koji udariš loptu dokaz božjeg postojanja. Zamisli da nakon te čudesne spoznaje, umjesto da batališ sport i posvetiš se nečemu važnijem, ti nastaviš da treniraš jače, kako bi što bolje izvodio svoj sumnjivi pokus. Bog jednako postoji i naveliko spašava od smrti, a ti se mučiš kao da još sumnjaš.
Ili nisi siguran u istinu, što je ljudski i razumno, ili smatraš da je tvoj primjer neobično važan, a tvoja uloga ključna u pomami koju nazivaš vjerom. U ovom drugom slučaju, već si duboko u mesijanskom kompleksu, preuzeo si komande igre koja nema veze sa učenjem iza kojeg nastupaš. Obuzet magijskim radnjama, uskoro ćeš razviti neki fetiš i sujevjerje. Desna čarapa, dirkanje murice, ljubljenje patosa, čupkanje trave, bacanje na koljena, sve su to ritualne aktivnosti kojima ćeš dozivati. Ali pitanje je koga ćeš dozivati?
Sportista u areni zaista je neka vrsta medijuma koji priziva više sile, ali teško da je tu prisutan novozavjetni bog, ako znamo njegovu sklonost da se mota po sumnjivim kvartovima, obilazi gubitnike i paraolimpijce. To je onaj bog koji od svega najviše prezire zlato i pobjedu duha gordosti. Teško da se takvom spasitelju kliče u areni, pa makar na servisu bio zakleti vjernik piše u svojoj kolumni za Normalizuj novinar Brano Mandić.
Ako teniser Đoković npr. misli da je loptanje odraz kosmičke tajne Isusa Hrista, da je trošni ljudski nerv za nadmetanjem na bilo koji način povezan sa užarenom milošću iz koje izlaze neki sasvim drugi svjetovi, on je možda u zabludi taman koliko je bezočan patrijarh koji jednu tenisku pobjedu tumači duhovno. Ta magijska i parahrišćanska predstava koju prije i poslije tuširanja izvode mnogi sportisti na Olimpijski igrama zapravo je obred ujedinjenja grba, zastave i krsta, etnonacionalnog širenja jedne ideološke pogani koja slavi pobjedu tvarnog. O tome smo makar često i naširoko govorili. Strasno prepuštanje navijačkom instinktu, kolektivne halucinacije da su sudije uvijek protiv jednog naroda, sve su to jasni znaci društvenog oboljenja.
Lukavi demon je ponudio sportsku pobjedu kao psihozu koja će čovjeka odvojiti od lične odgovornosti i samospoznaje. I dok hrišćanski bog zalud poziva na drugačiji svijet unutrašnjeg dejstva, na sportskim igrama se zakivaju pravila ovog svijeta. Njutnovi zakoni se privode namjeni propagande neizrecivog. Mjeri se i obožava prolazno vrijeme, sve se daje za trenutak slave, svi su napeti u bezbožnom saznanju da nema ništa van tog suludog dogovora koji se dostiže strašću. Zato su sportske igre zanimljive i privlačne i zato u njima uživamo. One su slavlje neizvjesnosti, a ne poziv da se pokloniš izvjesnom. Sasvim nasuprot hrišćanskoj službi koja ukida vrijeme, u sportu se vrijeme obožava u obilju i prostoru koji oponaša grčko pozorište ili rimski koloseum.
Kojeg onda boga zaziva sportista u ekstazi pobjede? Dok bog Novog zavjeta kaže da je njegov jaram lak, na igrama se protežira hiljadu sklekova i trbušnjaka, tjelesna manija kao fakirsko otkriće produženog fokusa. Apsolutnog fokusa koji osim što je nepismen i štetan van svoje smiješne sportske matrice, zapravo nema nikakvu šansu da probije i komunicira sa blagošću, osim, možda u porazu.
Ako je bog veliki kako nas uči neki sportista, zašto nikad u porazu ne okrene reket oblacima i uzvikne njegovo ime. Zašto se vaterpolisti ne krste kad izgube? Đe je bog u njihovom porazu? Ili, skroz hrišćanski – zar poklič bogu ne bi trebalo prećutati iz poštovanja prema višoj tajni koja se ne može ovjeriti u VAR sobi. Povrh svega, jedna od deset zapovijesti doslovno zabranjuje vjernicima da uzimaju Njegovo ime uludo.
Ako te baš stislo, razumijem, ali zar onda nije logično da molitva bude melem u porazu, ukaz milionima koji te gledaju da je milost iznad svega. Jok! Sportisti pognu glavu kad izgube, a deru se u pravcu nebesa kad ih krene. Još samo za muda da se uhvate kao članovi njihovih porodica koji pijanku prenose na društvene mreže. Sve je to magijsko kruženje, dresura i vještičarenje, vrlo spretno korišteno u političku svrhu hipnoze.
Umjesto da bude utjeha i superiorna referenca do koje se dolazi kroz praksu ljubavi i pokajanja, hrišćanski bog tako postaje kitnjasti ukaz pobjede, ideološki čir i urlik sapet u mišićima; volja da se pokori drugi, da se dokaže tribalna vrijednost odabranog naroda, dok se pada u samonasladu i kompleks vođe.
Na kraju, sjeća li se iko fudbalskog prevenstva svijeta u Kataru? Bog je tada bio sa porodicama mrtvih radnika uzidanih u temelje silnih stadiona koje je trebalo izgraditi u suludo kratkom roku. Publika je jednako gledala u loptu. Biznis mašina je samljela tijela nevinih, dok je svijet brojao golove. Divno kaže jedan monah: bolje biti narkoman nego biznismen. Dodao bih – bolje biti narkoman, nego preplaćeni sportista koji sere o bogu, pravdi i narodu.
n1info.ba
