Prijateljstvo dvojice Ismaila preplivalo je sve sumnje i strahove. Osigurali su vrhunske rezultate za zemlju koja najmanje ulaže u sport.
U svijetu u kojem stereotipi često diktiraju kako se osobe s invaliditetom doživljavaju, snažni dvojac – Ismail Barlov i Ismail Zulfić, ističu se kao svijetli primjeri koji svakodnevno prkose očekivanjima.
Trinaestogodišnji bosanskohercegovački reprezentativci u paraplivanju ostvarili su historijski uspjeh za svoju zemlju. Tako se Barlov sa Evropskog seniorskog prvenstva u Portugalu nedavno vratio sa zlatnom medaljom u disciplini 50 metara prsno, dok je na istom takmičenju i Zulfić osigurao zavidno četvrto mjesto u disciplini 50 metara leptir.
Još jednom su pokazali izuzetnu klasu i konstantan nastup na Evropskom seniorskom prvenstvu, o čemu svjedoče i dvije A norme u posjedu Barlova za predstojeće Paraolimpijske igre u Parizu koje nas očekuju ovog ljeta.
Strah od vode
Barlov je rođen s TAR sindromom, rijetkim genetskim poremećajem, koji karakteriše nedostatak radijusne kosti na podlaktici i dramatično smanjen broj trombocita.
Zulfić je rođen bez gornjih ekstremiteta i sa deformitetom desnog stopala. Uprkos fizičkim nedostacima, pokazao je nevjerovatnu otpornost i odlučnost. Nije dozvolio da mu invaliditet bude prepreka. Uz podršku porodice i trenera, oslobodio se straha od vode.
Proveli su nebrojene sate u bazenima, usavršavajući tehnike i jačajući snagu. Nisu dopustili da tuđe sumnje ili unaprijed stvorena mišljenja o njihovim sposobnostima upravljaju njihovim sportskim ambicijama.
Prijateljstvo dvojice Ismaila preplivalo je sve sumnje i strahove. Osigurali su vrhunske rezultate za zemlju koja najmanje ulaže u sport.
Barlov je pokazao afinitet prema plivanju i brzo je naučio sve tehnike, pa je nakon samo šest mjeseci od njegovog dolaska u sarajevski Plivački klub “Spid”, otišao na prvo takmičenje u Rijeku.
“U početku nisam imao neke fizičke aktivnosti, roditelji su htjeli da se bavim sportom i nakon šest mjeseci moj trener je prepoznao potencijal i počeo sam da idem na razna regionalna takmičenja”, rekao je Barlov za Al Jazeeru. Primarna i najdraža plivačka disciplina mu je 50 metara prsno, a druga koja mu najbolje leži je 150 metara mješovito.
Zulfić se plivanjem bavi od pete godine života. Početni strah od vode je davno prevaziđen, jer danas, kako i sam kaže, takve brige ostavlja po strani. U fokusu je da ostvari nove pomake, nikakve druge osim historijske.
“Ohrabrivao me trener u namjerama da uđem u vodu. Zahvaljujući njemu, sada sam vrhunski plivač”.
Osporili su pretpostavke da je osobama s invaliditetom stalno potrebna pomoć drugih. Dva imenjaka su pokazala da su više nego sposobni brinuti se o sebi i samostalno su slijediti svoje ciljeve.
“Najveća podrška u svemu ovome su mi roditelji, treneri, kolege iz kluba, kao i moj najbolji drugar Zulfić. Fantastičan je osjećaj biti evropski prvak sa samo 13 godina. Puno smo trenirali i jako smo se trudili, ali na kraju se trud isplatio”, ne krije Barlov radost zbog postignutih rezultata.
Dobri rezultati nisu iznenađenje jer su, kako navode, imali kvalitetne pripreme koje su u Splitu odradili sa svjetskim prvakom Dinom Sinovčićem.
“Velika je privilegija imati pripreme s njim. Pred takmičenje nema treme jer samo razmišljamo o tome kako ćemo napraviti dobar rezultat i popraviti svoje vrijeme”, priča nam Barlov.
Zulfić dodaje kako je lijep osjećaj trenirati s velikim imenima u svijetu ovog sporta.
Ništa bez Džeke
Kao i sva djeca, prate fudbal i vjerni su navijači Fudbalskog kluba Sarajevo. Barlov voli Barcelonu i divi se argentinskom fudbalskom velemajstoru Lionelu Messiju, a nisu izostavili ni bh. fudbalera Edina Džeku.
“Pored plivanja pratim i fudbal. Najdraži mi je Fudbalski klub Sarajevo”, nastavio je.
“Često sa svojim trenerom i mojim najboljim drugom (Barlovom) idem na utakmice”, nadovezao se Zulfić.
Konzistentnim i intenzivnim treninzima nastoje maksimalno iskoristiti svoje potencijale i težiti pobjedi na predstojećim važnim takmičenjima.
“Tri puta sedmično imamo treninge. Kada se pripremamo za neko veliko takmičenje, radimo dva treninga dnevno – dva sata u bazenu prijepodne te sat i po poslijepodne, onda na kraju ide suhi trening u trajanju od jedan sat”, pojašnjava Barlov.
Takmičenje koje posebno pamti je u francuskom Limožu gdje je oborio svoju prvu A normu za predstojeće Paraolimpijske igre u Parizu.
“Nastavit ćemo da jako treniramo. Potrudit ćemo se da napravimo što bolje rezultate i da donesemo nove zlatne medalje”.
Zulfić izdvaja nastup u italijanskom Linjanu kada je osvojio prvu historijsku medalju za Bosnu i Hercegovinu u disciplini 50 metara delfin.
“Trema pred takva velika takmičenja uvijek postoji. Međutim, kada dođem na startnu poziciju trener me uvijek ohrabri da zaboravim na to. Mislim samo na vrijeme, ne zanimaju me drugi”.
Predstojeća Svjetska serija u Berlinu, Paraolimpijske igre krajem augusta, te na domaćem terenu Sarajevo Open, koje služi kao kvalifikacija za naredno Svjetsko prvenstvo u Singapuru sljedeće godine, značajna su takmičenja za predstavnike Bosne i Hercegovine. U Berlinu će nastupiti vrhunski svjetski paraplivači, među kojima i dva Ismaila.
“Nastup u Berlinu me posebno raduje zbog toga što idem sa svojim najboljim drugarom Zulfićem. On mi je velika podrška i uzajamno se podržavamo”, naglašava Barlov.
“Velika smo podrška jedan drugome. Raduje me činjenica što ćemo zajedno sudjelovati i na ovom takmičenju. Puno smo radili na pripremi, očekujemo dobre rezultate”, poručuje Zulfić.
Težak put do medalje
Veliki je izazov snaći se u oblasti adaptivnih sportova. Morali su pronalaziti drugačije načine koji bi udovoljavali njihovoj invalidnosti, a istovremeno dopuštali da pokažu svoje plivačke vještine. To je uključivalo blisku saradnju s trenerom na razvoju adaptivnih tehnika i režima treninga koji su im omogućili ravnopravno takmičenje s ostalim sportistima.
Barlov je u spomenuti klub stigao prije šest godina, prvenstveno zbog rehabilitacije.
“S obzirom da je osoba s invaliditetom i da ne može birati sport kojim će se baviti, plivanje je bilo najbolja opcija. To je sport kojim se takve osobe mogu baviti bez obzira na oblik invaliditeta. Došao je prvenstveno zbog svog zdravlja”, prisjeća se Amel Kapo, osnivač i trener u Plivačkom klubu “Spid”.
Svaka osoba s invaliditetom može imati različite fizičke sposobnosti, motoričke funkcije i potrebe, što znači da trener mora prilagoditi vježbe kako bi odgovarale svakom pojedincu. To zahtijeva pažljivo planiranje i prilagodbu programa treninga koji će omogućiti poboljšanje kondicije, snage i motoričkih sposobnosti, ali istovremeno neće uzrokovati povrede ili nepotrebni stres. Treninzi često uključuju korištenje posebne opreme i tehnika koje treneri moraju pažljivo proučiti i implementirati kako bi osigurali sigurnost i potpunu efikasnost vježbanja.
“Teško ih je organizirati jer u grupi imamo 10 osoba s invaliditetom sa 10 vrsta različitih invaliditeta. Trening moramo prilagoditi na 10 osoba kako bi svi praktično odradili sve kako treba. U organizacijskom smislu je malo teže, ali mi smo navikli na to, školovani smo za to, ne predstavlja nam problem”.
Bazeni u većini slučajeva nisu prilagođeni osobama s invaliditetom, što ih čini nedostupnim za pojedince u invalidskim kolicima ili s drugim fizičkim ograničenjima.
“Trebaju se organizirati njihovi roditelji kako da ih dovedu na bazen, pa dok dođu do bazena da li je tamo pristupačno, imaju li pristup kao svi mi ostali. Nakon toga ide dolazak do plivališta, zagrijavanje na suhom, trening, pa onda trenažni proces. Takmičari imaju treninge gdje preplivaju dva do tri kilometra tokom jednog treninga, sad probajte zamisliti kad neko tamo pliva za sat i po tri kilometra, a da ne koristi ruke ili ima otežavajuće okolnosti, tako da je to vrlo specifično. Nakon toga završavaju trening u vodi i onda idu na suhi trening koji uključuje fitness koji traje sat vremena. Ozbiljan je to trenažni proces”.
Nova šansa
Podrška roditelja ključna je u održavanju djetetove motivacije za treniranje i postizanje rezultata, smatra Kapo.
Kada roditelji iskazuju interes i podršku za djetetove sportske aktivnosti, dijete se osjeća podržano i shvata važnost svog truda.
“Roditelji su jedna jako bitna karika, možda i najbitnija jer bez asistencije roditelja mi ne možemo ništa učiniti. To je jedan proces, lanac, gdje su te karike povezane i jedna bez druge apsolutno ne idu. Ima jedna situacija kad smo bili na takmičenju, pa je otac morao da presvuče Barlova jer on ne može sam to uraditi i, nažalost, nema mogućnost da to uradi sa svojim rukicama. Ne može sebi sa švedskog stola donijeti nešto, nego neko mora da mu donese, neko drugi mora izrezati hranu, tako da ima tu nekih stvari koje se ne vide. Dolazak do aviona ili do nekog drugog prijevoznog sredstva nije nimalo lagan zadatak. Težak je put do zlatne medalje”.
Berlin koji uskoro očekuje bh. reprezentativce, predstavlja jednu od devet svjetskih serija paraplivanja koje se održavaju širom svijeta svake godine. Ovaj događaj može se smatrati jednom od najboljih provjera pred Paraolimpijske igre, s obzirom da će okupiti najbolje svjetske takmičare, uključujući i one koji nisu ostvarili norme za učešće na Igrama. Ovo će biti prilika i za one koji su već izborili svoje mjesto na Paraolimpijskim igrama da provjere svoju formu i pripreme se za izazove koji ih očekuju.
“Bit će to nezvanično svjetsko prvenstvo, pa tako i mi idemo s dva naša paraplivača, naša dva Ismaila. Popularni ‘Barla’ će probati da vidi gdje se nalazi trenutno što se tiče svoje konkurencije, a ‘Zulfa’ će probati da obori normu za Paraolimpijske igre. Imamo jednog potvrđenog paraolimpijca, a nadamo se da ćemo imati i drugog”, precizira Kapo.
Snaga prijateljstva
Kroz priče poput ove o Zulfiću i Barlovu, djeca mogu naučiti važne lekcije o zajedništvu, ohrabrenju i podršci. Njihov primjer, prema riječima njihovog trenera, pokazuju snagu prijateljstva i hrabrosti, te može biti inspiracija i drugoj djeci koja se bave sportom.
“Jedan od naših prvih članova bio je upravo Zulfić, hrabri dječak iz Zenice. Zanimljivo je da obojica nose isto ime i da su isto godište, vole Džeku, Messija… samo je mjesec dana razlike među njima. Roditelji plivača su napravili hashtag na društvenim mrežama #PorodicaSpid, pa sam ih naknadno upitao koji je povod. Rekli su mi da oni iz Zenice odlaze u Sarajevo i obrnuto, druže se, slave rođendane, baš kao porodica, a kad kažete da je nešto porodica to podrazumijeva da je to stub svakog društva, nešto veliko. Tako se rodilo to snažno prijateljstvo između Barlova i Zulfića. Naravno mi ih učimo i treniramo, kao i ostalu djecu, da nisu jedni drugom konkurencija, nego da se takmiče protiv svog vremena i njima je bitno da popravljaju to vrijeme. Druže se i mislim da bi jedan bez drugog teško funkcionisali”.
U Bosni i Hercegovini, kao i u mnogim drugim sredinama, minimalno se ulaže u razvoj sporta, posebno osoba s invaliditetom.
“Teško je bez sistema, moramo ga napraviti. Ako ništa, Ministarstvo kulture i sporta Kantona Sarajevo priprema zakon o sportu i trebao bi uskoro izaći na vidjelo. Odličan je to potez iz razloga što i u zemljama regije već postoje ti pravilnici i norme koje olakšavaju potencijalne nastupe sportista”.
Trenutak za pamćenje sa Evropskog prvenstva bila je produžena verzija himne Bosne i Hercegovine koja je odjeknula arenom.
“Mi ne idemo tamo da predstavimo svoje ime i prezime, nego državu. Posebno je lijepo doživjeti, kao na Evropskom prvenstvu među 55 zemalja, kada se pojavila i zastava Bosne i Hercegovine te himna koju su slušali do kraja. Nismo dali kraću verziju himne nego onu dužu, jer nemamo često priliku čuti da se himna BiH izvodi na tako velikim takmičenjima”.
U početku je bilo teško, ali danas je mnogo lakše. Međutim, kako Kapo tvrdi, nije ni blizu onoga kako bi trebalo da bude u smislu da ne razmišljaju hoće li otići na to takmičenje u Njemačku ili na Paraolimpijske igre, nego zbog toga što se to podrazumijeva.
“Državi dajemo novi povod i priliku jer su to zaista veliki šampioni”.
AL JAZEERA
