Roditelji dok njišu bebe, sanjaju o njihovoj budućnosti – prvim koracima, ogrebanim koljenima i prvom danu škole. Nitko ne sanja o bolničkim sobama, zujanju aparata i šapatima liječnika o tome hoće li dijete uopće preživjeti.
Sydney Files i njezin suprug Harrison suočili su se s najgorom noćnom morom svakog roditelja, no u toj tami otkrili su nevjerojatnu Božju vjernost.
Sydneyina trudnoća činila se normalnom do 16. tjedna, kada je otkriveno da posteljica ne hrani bebu dovoljno. Dijagnosticirana joj je teška preeklampsija. „Osjećala sam se kao tiktakajuća bomba“, prisjeća se Sydney. U 24. tjednu, Cooper je rođen hitnim carskim rezom, težak svega 520 grama. Bio je toliko malen da je mogao stati na dlanove svojih roditelja.
Trenutak potpunog predanja
Kada je Cooper bio star tek deset dana, liječnici su roditeljima priopćili vijest koju nitko ne želi čuti: njegovo tijelo se gasi i „nema više ničega što mogu učiniti“. Pozvali su ih da ga prvi put uzmu u naručje, vjerujući da će to biti i posljednji put. Umjesto očaja, Sydney i Harrison su izabrali molitvu.
View this post on Instagram
„Molili smo za čudo i predali sve u Božje ruke“, kaže Sydney. Protivno svim medicinskim očekivanjima, maleni borac je odlučio ostati. Cooper je nastavio disati, a njegovo se srce odbilo ugasiti.
Čudo u malim koracima
Cooperovo ozdravljenje nije bilo trenutno. Bilo je to čudo koje je dolazilo u komadićima, kroz mjesece borbe, operaciju srca i cijevčice za disanje. Danas, sa 16 mjeseci, Cooper još uvijek napreduje. Voli glazbu, knjige i smije se svakom novom danu.
Sydney ističe kako je naučila vidjeti Boga u najmanjim detaljima. Ova priča nas podsjeća da čuda ne izgledaju uvijek kao trenutno iscjeljenje. Ponekad čudo izgleda kao snaga za još jedan dan, kao postojan napredak i kao dijete koje nije trebalo preživjeti – a ipak je tu. Bog je vjeran i u najbolnijim dolinama, a Cooper je živući dokaz da On čuje vapaje roditelja.
