Sandro Silajdžić u Ameriku je došao kao petogodišnjak, izbjeglica iz Bosne. U Zagrebu u kojem je prije deportacije bio samo jednom u životu, i to na dva dana, pokazivao mi je rodni list, putovnicu, odluku o deportaciji… pripovijedajući priču koja počinje u ratom zahvaćenoj Bosni, preko cijelog života provedenog u SAD-u, terorističkog napada 11. rujna 2001., burzovnog sloma 2008., Trumpova dolaska na vlast, utamničenja pa sve do deportacije u Hrvatsku, zemlju koje se praktički ne sjeća i u kojoj je prepušten kafkijanskom administrativnom limbu.
Ovo je priča novinarke Vecernjeg.hr Milene Zajović koju prenosimo u cjelosti.
Pozdrav svima, upravo sam se doselio u Zagreb iz Amerike. Zbog deportacije trebam pomoć, nikad nisam živio u Zagrebu i ne poznajem nikoga ovdje. Pokušavam pronaći smještaj, posao i srediti dokumente. Imam samo hrvatsku putovnicu.
Te riječi u jednoj grupi na Facebooku momentalno su mi privukle pozornost. Zadnjih sam mjeseci posvećeno pratila akcije sada već notorne imigracijske službe ICE u američkim gradovima, no prvi put sam čula za nekoga koga su zatočili i deportirali u Hrvatsku. Nakon što sam se uvjerila kako se radi o stvarnom čovjeku koji se zove Sandro Silajdžić i donedavno je živio u Detroitu, pitala sam ga je li spreman o svojem iskustvu pričati za novine. Komunikaciju smo preselili na WhatsApp, na kojem je još uvijek njegov američki broj, uz nasmiješeni selfi snimljen pokraj oceana.
Sedam tisuća kilometara od Sandrova doma, na klupici na Iblerovu trgu u Zagrebu, idućeg dana dočekao me miran, dostojanstven mladi čovjek s kuvertom punom dokumenata. Pokazivao mi je rodni list, putovnicu, odluku o deportaciji… pripovijedajući priču koja počinje u ratom zahvaćenoj Bosni, preko cijelog života provedenog u SAD-u, terorističkog napada 11. rujna 2001., burzovnog sloma 2008., Trumpova dolaska na vlast, utamničenja pa sve do deportacije u Hrvatsku, zemlju koje se praktički ne sjeća i u kojoj je prepušten kafkijanskom administrativnom limbu.
Što se zapravo dogodilo? Zašto ste vi sada u Hrvatskoj?
Deportiran sam iz Amerike. Prema novom zakonu, ako si ikada imao problema sa zakonom ili dokumentima, a izađeš iz Amerike, pri povratku te mogu staviti u proces deportacije. Moj slučaj je sljedeći: u SAD sam došao kao petogodišnjak, izbjeglica iz BiH. U srednjoj školi jednom su me zaustavili policajci, a ja sam kod sebe imao vrećicu marihuane. Osuđen sam na uvjetnu kaznu 2007. Nakon njezina isteka život mi je nastavio teći normalno. Imao sam zelenu kartu, svi dokumenti bili su mi važeći, nakon srednje škole pronašao sam posao, s vremenom sam u njemu napredovao… Dolaskom Donalda Trumpa na vlast, taj detalj iz mladosti odjednom je postao ogroman problem.
Jeste li ikada prije zbog njega imali problema?
Prije desetak godina prijatelj me zvao da idemo na nekoliko dana odmora u Kostariku. Kad smo se vratili u Ameriku, agent na aerodromu počeo me ispitivati: “Jesi li ikad bio u zatvoru? Jesi li ikad kažnjavan?” Rekao sam da jesam, davno, prije više od 15 godina. Pitali su me jesam li ikada bio na imigracijskom sudu. Rekao sam da nisam, jer to nije bila neka opasna situacija, nego uvjetna kazna iz mladosti. Međutim, taj agent je rekao da će me za svaki slučaj poslati pred imigracijskog suca, da on vidi što dalje. To je bilo 2014. godine. Od tada sam se svake godine, dok se sud ne riješi, trebao javljati na aerodrom da mi produlje privremene dokumente. U to vrijeme nisam imao odvjetnika. Mislio sam – govorim engleski, znam njihov sistem, izaći ću pred suca i reći da je ovo bezveze, da me agenti na aerodromu samo maltretiraju i da idemo dalje. Tada još nije bilo naznaka da bi išta moglo poći krivo.
U Ameriku ste došli kao dijete izbjeglica iz Bosne, ali s hrvatskim državljanstvom?
Tako je. Rođen sam u Derventi 1989. godine. Gotovo cijeli rat proveli smo u BiH, a zadnju godinu u Makarskoj. Majka mi je pričala da smo bili u kampu kojim je upravljala Hrvatska vojska i da su joj tamo neki UN-ovi vojnici rekli da postoji crkveni program preko kojeg su ljudi dobivali izbjeglički status u Americi. Izvadila mi je hrvatsku domovnicu, obavila proceduru i mi smo po toj osnovi došli u SAD u prosincu 1995. Prvo smo otišli u Dayton. Tamo nam je jedna crkva dala smještaj i najosnovniju podršku. Ja sam krenuo u školu, učiti engleski, a majka i baka su pokušavale naći posao. Nakon dvije godine majka je čula da u Michiganu ima puno naših ljudi pa smo se preselili u Trenton, u predgrađu Detroita. Tek tamo počeli smo pravi život. Nakon srednje škole počeo sam raditi za jednu kamionsku kompaniju kao dispečer i broker. Pronalazio sam terete za kamione – autodijelove, hranu, bilo što što stane u prikolicu. To bih onda davao našim vozačima ili prodavao drugim kompanijama. Dobro smo živjeli, imali smo sve. Imali smo i kuću, ali 2008. bila je ona velika kriza s bankama. Povećali su kamate i majka je izgubila kuću pa smo prešli u stan. Majka mi je umrla 2018., a baka još 2004. Obje su imale rak. Sada sam sam. Nemam braće ni sestara. Imao sam puno prijatelja u Americi, radio sam, imao dom… sve sam izgubio.
Jeste li se ikada bojali da biste mogli završiti u imigracijskom pritvoru?
Ne, jer sam imao sve potrebne dokumente. Znao sam da postoji taj “mali kriminal” iz mladosti, ali u Americi se u međuvremenu mnogo toga promijenilo, trava je sada legalna, prodaje se u trgovinama. Kad sam bio u srednjoj školi, nije bilo problema ako imaš do 30 grama, ali ja sam imao 36 grama. Zbog tih šest grama viška ispalo je da sam prekršio federalni zakon. Sudac mi je objasnio kako je sve više od 30 grama isto kao da si imao 300 ili 3000, ali bilo mu je jasno da nisam nikakav kriminalac i dao mi je samo uvjetnu kaznu, da se opametim. Kada je istekla, nastavio sam normalan život, plaćao poreze… Nakon tog zaustavljanja na aerodromu 2014. uvijek bih prije puta nazvao graničnu policiju, tipa: “Hej, ljudi, mogu li napustiti zemlju?” A oni bi rekli: “Da, samo neka ti potpišu uvjetni ulazak kad se vratiš.” To je bio proces od petnaestak minuta, potpišu ti dokument, udare pečat i dobro došao kući.
Kada su se stvari promijenile?
Kada je Donald Trump ponovno postao predsjednik u siječnju 2025. Moj jednogodišnji dokument istjecao je 1. svibnja. Ja sam tog dana prije posla otišao na aerodrom produljiti dokumente i tada su me uhitili. Cijeli dan su me držali u internacionalnom dijelu aerodroma, onom za imigrante, a navečer su me stavili u ćeliju. Ujutro su rekli: “Dobili smo poziv od ICE-a da te zadržimo. Naš nadređeni htio te pustiti, govorili smo im da ne vidimo problem, ali šefovi u ICE-u su inzistirali da te zadržimo i odvedemo u pritvor.”
To su vam rekli granični policajci?
Da, to su dvije odvojene agencije – granična kontrola, koja je cijelo vrijeme bila zadužena za moje dokumente, htjela me pustiti. Međutim ICE je inzistirao da me odvezu u Youngstown, okružni zatvor u Ohiju. Tamo je ponovno pokrenut moj slučaj, iako sam skoro čitav život proveo u Michiganu i sve mi je bilo tamo. Odvezli su me na imigracijski sud u Clevelandu, kod potpuno novog suca, koji mi je odbio odrediti jamčevinu jer sam kao klinac imao kaznenu prijavu. Drugi razlog bio je taj što sam napuštao zemlju. Nisu me smatrali državljaninom ni osobom koja stalno boravi u SAD-u. Po novome, ako i nakratko izađeš iz zemlje, ti si samo stranac koji se vraća, mogu s tobom što požele.
Što je to značilo za vaš slučaj?
Za početak, da cijelu pravnu bitku moram voditi iz zatvora, bez pravog kontakta s vanjskim svijetom i pravnih savjeta koje bih vani mogao dobiti. Ukupno su me držali osam i pol mjeseci. Mjesec i pol u Ohiju, u okružnom zatvoru, gdje imaš Amerikance, imigrante, kriminalce, sve je pomiješano. Onda su me 15. lipnja stavili u avion i vratili u Michigan, u kojem su upravo otvorili detenciju za ljude koje uhićuje ICE. Stigao sam drugi dan nakon otvaranja. Bio sam tamo od 16. lipnja pa sve do 7. siječnja ove godine.
Kako biste usporedili uvjete života i tretman u ta dva objekta?
U okružnom zatvoru s miješanom populacijom bilo je grozno. Tamo su bili najrazličitiji ljudi, ovisnici, kriminalci, a čuvali su nas uglavnom policajci i šerifi. Stalno su izbijale tučnjave, ljudi su se drogirali usred zatvora. Hranili su nas jako, jako loše. Imali smo mogućnost kupiti dodatnu hranu, kredit za telefon i grickalice dva puta tjedno, što sam mogao zahvaljujući novcu koji su mi slali prijatelji iz Amerike, ali svejedno sam izgubio 11 kilograma u samo mjesec i pol. Bilo je i jako hladno, a noću je bilo teško disati jer zrak ne cirkulira pa samo udišeš taj grozan, zagušljiv smrad. To je bio pakao. Kad sam otišao u detencijski centar, bilo je potpuno drukčije. Tamo su samo imigranti. Nitko se ne drogira. Nije bilo previše prljavo, ali bio je zatvor. Dvaput dnevno mogao sam izaći u dvorište. Hrana je bila uglavnom španjolska – tacosi, fajite. Dobra stvar bila je i što bih ušao u ćeliju i išao spavati u ponoć, a vrata bi otvarali u 5 ujutro. U okružnom zatvoru zaključali bi nas u 18.30 i nismo mogli izaći iz sobe do 7.30. To je baš bilo previše.
crna hronka.info
