Majka sam šestero djece (po godinama: 16, 14, 11, 11, 6, 6 i 3). Ja sam žena i majka šest princeza i jednog princa. Blagoslovljena sam Downovim sindromom, jednojajčanim blizancima i s mnogo ljubavi.
Imala sam 27 godina, bila sam mlada i zdrava. Nisam bila „ u skupni“ osoba koje bi mogle imati bebu s Downovim sindromom tako da to nije trebala biti moja priča. To je trebala biti nečija tuđa priča.
Kada se moja treća djevojčica Bree rodila carskim rezom vidjela sam ju samo na nekoliko sekundi prije nego su ju odveli. Odvezena je na njegu kako bi dobila kisik, a mene su odvezli da se oporavim u sobu. Tada sam čula šaptanje sestara i liječnika u hodniku. Dobila sam vijest: „Mislimo da tvoja beba ima Downov sindrom“.
Imala sam osjećaj kao da mi se cijeli svijet zaustavio. Osjećala sam se kao da je vrijeme stalo dok sam gledala u supruga u potpunom šoku nad tim riječima. Mora da je san, to se ne može meni dogoditi, što će to značiti za našu obitelj? Što će to značiti za našu djevojčicu?
Moja reakcija bila je popraćena snažnim strahom te sam se molila da su liječnici u krivu. Najprije sam stalno mislila o budućnosti i kako se moj svijet zauvijek promijenilo. Prva 24 sata Breeinog života provela sam u suzama, bez nje u svojim rukama. Gotovo 24 sata nakon njezina rođenja sam ju imala priliku ponovno vidjeti. Nisam ju mogla držati od kada sam saznala da ima Downov sindrom te mi se srce slamalo. Trebala sam ju. Dok sam posezala u njezin krevetić, a ona je svoje prste počela uvijati oko mojih, znala sam da će sve biti u redu. Taj me trenutak zauvijek promijenio.
Taj novi svijet u koji sam tek zakoračila će biti u redu. Dok sam držala njezinu malenu ruku, znala sam da ona drži Božju ruku i da će život s njom biti blagoslov, a ne teret. Taj dan je započelo poglavlje mog života koja ja nisam napisala, ali koje je definitivno trebalo biti dijelom moje priče. Od početka sam znala da će Bree promijeniti moj život. Te velike oči i taj maleni nosić bili su kao vrata do raja, no ono što nisam znala je koliko će drugih života moja Bree promijeniti.
Kada je Bree imala dvije godine suprug i ja smo odlučili imati još jednu bebu. No imala sam jednu izvanmateričnu trudnoći, a druga je završila spontanim pobačajem u 16. tjednu. To me je potpuno skrhalo. Bio je to moj treći spontani pobačaj, a očajno sam željela još jedno dijete. Osjećala sam se tako usamljeno i izgubljeno.
Tada sam pronašla tužnu, malenu 4-godišnjakinju koja je u Ukrajini čekala na posvojenje.
Ta je djevojčica bila mjesec dana starija od moje Bree te je i ona imala Downov sindrom. No umjesto da je živjela protekle četiri godine u svom domu s obitelji, ona je provela prva tri mjeseca svog života na intenzivnoj njezi nakon čega je prebačena u sirotište gdje je provela četiri godine. Slijedilo bi prebacivanje u mentalnu ustanovu za odrasle jer je bila prestara za dječje sirotište. Što da je to bila Breeina sudbina? Bilo je to kao da se cijelo moje srce otvorilo tog dana kada sam ugledala njezinu fotografiju. Počela sam jecati. Kao da su njezine velike, tužne oči probadale moju dušu govoreći da sam ja njezina majka i da ju trebam doći pokupiti.
Pet mjeseci kasnije, nakon mnogo donacija i iznenadne pomoći prijatelja, obitelji i stranaca, tone papira, tisuće kilometara avionom i vlakom, napokon smo bili pred vratima sirotišta te smo omotali svoje ruke oko te djevojčice i rekli joj da više nikada neće biti sama. Mama i tata su došli po nju. Napokon će moći napredovati, a ne samo preživljavati.
Tjedan dana nakon što smo se vratili kući s Miom, počelo mi je biti muka. Mislila sam da je to od tog dugog puta, ali sam ubrzo saznala da sam trudna. Nosila sam blizance.
Nisu otkrili da je riječ o blizancima do drugog pregleda, a na njemu moj suprug nije mogao biti prisutan. Ležala sam u liječnikovoj ordinaciji dok je obavljao ultrazvuk, a tada je naglo stao. Držala sam dah jer sam to već prolazila nekoliko puta, zastali bi jer ne mogu naći otkucaje srca. Moje je srce potonulo jer sam mislila da se sve ponavlja. Tada sam ga pitala može li čuti otkucaje srca. Rekao je: „Da… Čujem dva.“, ja sam rekla: „Mislite, osim mog?“, „Da, imat ćete dvije bebe“. Počela sam se smijati. Rekao je da je očekivao krokodilske suze, ali ja sam se samo nasmijala. Znači, imala sam dvije djevojčice sa Downovim sindromom, od kojih je jedna bila kod kuće tek mjesec dana i nije znala engleski, pokušavala sam posložiti što je to sve naša obitelj, a ujedno sam saznala i da nosim blizance.
Godinama prije sam išla na razna testiranja jer nisam mogla zatrudnjeti, a sada se nismo ni trudili, a zatrudnjela sam s blizancima. A da sve bude još neobičnije, blizanci su imali neobičan sindrom te smo ih morali jako pažljivo promatrati.
U 20.-om tjednu sam morala u Kaliforniju na hitnu operaciju u maternici kako bi moje bebe bile spašene. Jedan je blizanac davao sve svoje nutrijente drugom tako da je sam ostao ugrožen. Beba koja je primala sve te nutrijente to nije mogla podnijeti tako da su obje bebe umirale, morali smo brzo djelovati.
Nikada se nisam osjećala tako uplašeno i usamljeno kao kada sam ležala na tom operacijskom stolu. Moj suprug nije mogao ići sa mnom, a ja sam bila budna tijekom operacije te sam gledala kako se moje bebe bore za svoj život.
Kada je sve bilo gotovo, liječnik je rekao: „Čestitam, sve je odlično prošlo, sada moramo čekati i vidjeti jesu li bebe preživjele“. Morali smo čekati 24 sata da vidimo jesu li žive. Moj suprug mi je čvrsto držao ruku dok je liječnik provodio ultrazvuk: „Čujem jedan otkucaj srca… a tu je i drugi“. Bilo je to čudo.
Otputovali smo kući te sam bila na čuvanju trudnoće. Rodila sam zdrave blizance u 37.-om tjednu trudnoće. Mislila sam da je to to za našu obitelj. U samo 10 mjeseci smo došli od troje do šestero djece. No, to nije bio kraj.
U svibnju 2015. godine, majka u Ukrajini je rodila dječaka s Downovim sindromom. Liječnici su joj rekli da dječak nije „normalan“ te da ga mora ostaviti. Njezin suprug joj je rekao da mora birati između bebe ili njega i njihovog 10-godišnjeg sina. Tužna je majka morala ostaviti bebu samu u sirotištu.
Mogla se samo moliti da ju Bog čuje i da će nekako poslati nekoga da spasi njezinog sina. Molila se svaki dan punih 10 mjeseci da njezinom sinu podari majku koja će ga moći voljeti. Nije znala hoće li njezine molitve biti uslišane ili hoće li njezin sin preživjeti toliko dugo.
Bila sam blagoslovljena što sam mogla postati i njegova majka – majka s druge strane svijeta koju su dotaknule molitve očajne majke iz Ukrajine. I tako smo opet otputovali u Ukrajinu i dobili sina, bebu Noah.
Dok smo bili u Ukrajini dobili smo priliku upoznati Noahovu biološku majku. Kroz to sirotište god je dana prešla takva ljubav koja je nadišla sve barijere te imamo privilegiju biti u kontaktu s njegovom majkom preko društvenih mreža i dan danas.
Na taj snježni dan kada je Bree rođena i sve se u našem životu promijenilo nismo ni pomišljali da će započeti put tako ispunjen ljubavlju. Zbog nje i jednog više kromosoma, zbog njezinog utjecaja na naše živote, zbog načina na koji je voljela i nas naučila voljeti, mi smo putovali do drugog kraja svijeta dva puta te smo ODABRALI Downov sindrom.
Često me pitaju kako sam od plakanja u bolničkom krevetu nakon Breeinog rođenja došla do toga da imam troje djece s Downovim sindromom. Najprije mi je bilo teško složiti odgovor na to pitanje jer, iako imamo nekoliko djece s Downovim sindromom, ipak smo prošli kroz taj vrlo emocionalan i nesiguran početak kroz koji svi prođu kada saznaju da im beba ima Downov sindrom. Plakali smo, brinuli smo se. Bili smo uplašeni. Osjećali smo se izgubljeno. I što se promijenilo?
Kako smo došli od tog prvog dana Breeine dijagnoze koja i dan danas donosi osjećaje kao da se sve to ponovno događa do toga da smo dva puta putovali na drugi kraj svijeta za istu dijagnozu? Vjera, povjerenje… i ovaj citat Abrahama Lincolna: „Divna stvar o budućnosti jest da dolazi dan po dan“.
Bio to Downov sindrom, neplodnost ili nešto drugo, svi mi imamo trenutke u našim životima u kojima nas obuzme strah te promijeni naš pogled na budućnost koju smo si isplanirali – tada moramo napraviti izbor. Umjesto da samo prihvatimo novi put, mi ga trebamo prigrliti. Hodamo jedan po jedan dan i prije nego smo toga svjesni, gledamo unatrag i pitamo se kako smo došli do ovdje. Pitamo se kako su se ti olujni oblaci straha pretvorili u nevjerojatan zalazak sunca pun sreće.
Sada imamo šestero djece (po godinama: 16, 14, 11, 11, 6, 6 i 3). Ja sam žena i majka šest princeza i jednog princa. Blagoslovljena sam Downovim sindromom, jednojajčanim blizancima i s mnogo ljubavi. Troje od naše sedmero djece imaju taj viška kromosom, ali kao i svako od naše djece, s posebnim potrebama ili bez njih, svi su oni čuda za sebe, ostavljaju svoj utisak na ovaj svijet te nas uče onome što je najvažnije – ljubavi.
Kroz našu obiteljsku povijest svjedočili smo tome da ljubav vodi čudima. Osjetili smo bol neplodnosti i pobačaja te smo odmah nakon toga osjetili sreću zbog začeća blizanaca. Saznali smo što sve čini jedno posvajanje, neopisiva razina ljubavi i sreće, boli i straha koji nadilazi sve što smo prije znali o ljubavi.
Prije posvajanja nikada ne bih mogla zamisliti koliko je slojeva u majčinom srcu, kolika je dubina ljubavi i puteva koji zajedno čine majčinstvo. Bog je u detaljima, a ponekad ti detalji oduzimaju dah. Svjedočili smo mnoštvu suza radosnica i neopisivoj zahvalnosti za neočekivana čuda ovog putovanja.
Autorica: Kecia Kox; Prijevod: Ida U.; Izvor: Lovewhatmatters.com
