Borka je kinula, osetila bol u kičmi i 38 dana bila NEPOKRETNA: Metastaze, saznanje da neće moći da rodi, a onda PRSTEN – Stefan se ZAKLEO da će zauvek ostati uz nju

Region

Lepa Vranjanka se zaposlila u ranoj mladosti, čim je to bilo moguće. Vredna i uvek aktivna Borka Stefanović je volela da ima svoj dinar, nije mogla ni da zamisli da će sa 36 godina postati invalidski penzioner.

Imala je 35 godina kada se njen život pretvorio u neizvesnost. Pre dve godine napipala je promene na dojci i odmah otišla kod lekara gde je ultrazvučni pregled pokazao promene u vidu fibroadenoma, benignih promena. U trenucima punim sumnje, ovo je za Borku (37) bila lepa vest i pomislila je da će uz redovne kontrole pratiti promene. Nastavila je svoju svakodnevicu na poslu i uživala sa dečkom Stefanom. Onda je niotkuda došao dan koji je nametnuo novu borbu.

Jedan pad i nemo gledanje u plafon
– U avgustu 2020. na poslu sam osetila bol u leđima, a onda i oduzetost desne noge. Uplašila sam se, ali pomislila sam da je to premor. Radila sam u sportskoj radnji koja je danima vrvela od roditelja i dece koji su se spremali za novu školsku godinu. Na nagovor sestre snimila sam kičmu i doktor je konstatovao promenu u prsljenu L1 koji ulazi u kičmenu moždinu i prekida nerve i hitno sam poslata kod neurohiruga – priča Borka.

Kako je korona bila u jeku, otišla je privatno na pregled kod profesora u Nišu, i odmah primljena u Klinički centar.

– Drugog dana u bolnici u nekom momentu sam u hodu kinula i pala na pod uz neizdrživ bol u kičmi. Odneli su me u krevet i od tog trenutka, pa narednih 38 dana bila sam nepokretna. Pacijentkinje iz sobe su dolazile i odlazile, a ja sam ostajala u pelenama i teškom mukom jela u ležećem položaju. Iz kreveta sam jedino mogla da vidim parking bolnice i nemo posmatram kako se odvija užurbani život – s mukom se seća tih dana, kada je mislila da je to jedina neizvesnost.

Bolest se lukavo sakrila i dovela do metastaza
Prošla je operacija kičme, prohodala je prvim nesigurnim koracima, radovala se prvom kupanju, pranju kose i zuba. Uživala je tih dana u tim malim stvarima koje postanu velike kada se ne podrazumevaju. Iza nje su ostali šrafovi, šipke i cementiranje pršljena, a pred njom napokon odlazak iz bolnice.

– Po mene je došao moj Stefan, pa smo na putu do Vranja stali pored neke obične livade koja mi je u tom trenutku izgledala kao najlepša bašta. Već oštar oktobarski vazduh me je podsetio koliko je život lep i bila sam beskrajno srećna.

Ta sreća je, nažalost, kratko potrajala i pred Borku je stiglo novo, još teže iskušenje. Rezultati biopsije pokazali su da je promena u pršljenu bila metastaza.

– Dijagnoza c50.9, karcinom desne dojke. Pošto su pacijenti sa koronom bili prioritet, nisam bila hitna za operaciju ni u Nišu ni u Beogradu, ali uspela sam da se operišem u svom gradu, 18. decembra 2020. Od tada je prošlo mirnih godinu dana bez terapija, sem Nolvadexa. A onda sve ponovo. Na pregledu u oktobru 2021. saznajem za metastaze koje su svuda po telu. Na pršljenu L4, ramenu, butnoj kosti i jetri. Sećam se da me je ta novost sasekla, da sam sve sačuvane suze ispalakala od Niša do Vranja.

Dan kada su suze bile i gorke i slatke
Taj najgori dan života njen Stefan je pretvorio u najlepši. Baš tada ju je zaprosio i rekao joj da će se zajedno boriti.

– Znam da sam plakala zbog loših vesti, ali znam i da su se tog dana pomešale suze bola i straha sa suzama sreće. Bile su istovremeno slane, gorke i slatke. Bilo je veličanstveno osećanje znati da neko ko je mogao da ode u bilo kom trenutku želi da bude moja podrška zauvek.

Na konzilijumu u Institutu za onkologiju dobija hemioterapije i dobro ih podnosi uz svog Stefana, porodicu i divne prijatelje koji su učinili da se sa teškom bolešću nosi kao sa prehladom.

– Isprobala sam perike kod prijateljice koja je kroz sve to prošla dva puta. Ona i sestra sa onkologije su mi bile snažna podrška, pa smo to pretvorile u modnu reviju.

Verenik me nije ostavio, a izvadili su mi jajnike
Drugarica je spremala ručak, šetala je sa prijateljicom, a dve starije rođene sestre i dečko i danas daju sve od sebe.

– Drago mi je što sam imam takve ljude. Nisam bila razmažena i nisam kukala jer sam sve radila kao da se ne radi o meni. Nisam prihvatila da sam bolesna. Međutim, između hemioterapija stigla je još jedna odluka konzilijuma i to je bio ne hladan, već ledeni tuš. Zbog hormonskog karcinoma morali su da mi izvade jajnike. To znači da neću moći da rodim dete, a tako volim decu – kroz suze priča o tom strašnom saznanju.

Opet su uz nju svi dragi ljudi, ali saznanje da je Stefanu važnija njena glava na ramenima je nešto što se rečima ne da opisivati, toliko su velike te njegove reči.

– Prema mom Stefanu osećam neizmernu zahvalnost jer je ružno reći da mu to dugujem. Radio je i dva posla, animirao me na sve načine, vozio na svako snimanje, presvlačio, prao mi kosu i previjao rane. Zajedno smo 10 godina i sigurni smo da je pred nama još mnogo godina. Sada na tri meseca idem na kontrole, primam terapiju za kosti, femozol antihormonski lek i stanje je mirno, nema novih promena, a stare su mirne, ne šire se. Ja sam nasmejana, živim, družim se, putujem, ne dozvoljavam da me ništa poljulja. Naravno, suze su ponekad ok. One nisu znak da smo slabi, naprotiv – kaže ova snažna mlada žena kojoj je i ime odredilo sudbinu borca.

Neću stati, karcinom se može pobediti

Baš zato što je imala veliku podršku bližnjih, shvatila je koliko mora biti teško onima koji to nemaju. Pred sebe je postavila novi cilj, pa je inicirala obnovu rada Društva onkoloških pacijanata u Vranju.

Za godinu i po dana smo imali oko stotinu akcija. Od besplatnih pregleda do otvaranja dve ordinacije na odeljenjima medicine rada i opšte prakse samo za onkološke pacijente, kako bi skratili put lečenja i papirologiju koja pacijentima oduzima vreme i snagu. Kao jedna od mlađih članova našeg Društva imam cilj da apelujem na devojke, mlađe žene da rade preventivne preglede jer, ako bolest zakuca na vrata i otkrije se na vreme, lečenje može da bude uspešno.

U Vranju je odjeknula izložba koju je Društvo priredilo povodom Svetskog dana borbe protiv karcinoma dojke, a pod nazivom „Dva lica – jedan život: Karcinom se može pobediti“

Izložba koja je uzdrmala Vranje
– Na jedan originalan i upečatljiv način izložili smo 15 slika, nas koji smo bili ili smo još uvek izloženi ovom teškom životnom izazovu. Na njima su ljudi koji se ne skrivaju već glasno kažemo da nam je kosa opala jer bolujemo od raka! Nismo samo hrabri već poručujemo da u najtežoj životnoj borbi želimo da se popnemo na tron i da budemo pobednici.

Borka naglašava da je izložba koja je pokrenula njeno Vranje urađena uz podršku ljudi koji ne smeju ostati anonimni.

Marijana M. Rajić, Čedomir Cvetković, Negovan Jovanović, Zoran Najdić, muzička škola „Stevan Mokranjac“, Pozorište „Bora Stanković“ i grafički studio „Grifon“ su dali sve od sebe, a imali smo i finansijsku pomoć od jedne beogradske firme – zahvalna je Borka svima jer je celo Vranje videlo i osetilo šta znači biti borac.

Za kraj kaže da svoju priču priča kako bi pozvala mlade žene i devojke da rade preventivne preglede, da iz njenog iskustva uče i da budu odgovorne i uporne. Ona sada dobro zna da je zdravlje sve.

zena.blic.rs