Dvije osobe poginule su u minskoj nesreći koja se jučer dogodila u mjestu Čanak na dijelu Vrlet-Skokovi
Velika se tuga nadvila nad Novim Bešincima, malom mjestu nedaleko od Požege, u općini Kaptol, a najtužnije je u kući obitelji Bošković. Majka Zdravka, otac Ivan, sestra Valentina, brat Tomislav, rodbina, prijatelji i susjedi još ne mogu prihvatiti da je njihova Josipa otišla s ovog svijeta. Ispred kuće gore lampioni u spomen na pirotehničarku koja je u četvrtak izgubila život u minskom polju u Lici skupa s kolegom Igorom Kirinom iz Pitomače.
– Teško je svima, nitko od nas još to ne može prihvatiti – kaže rođakinja koja je tješila Josipinu sestru. Otac je, veli, u jako teškom stanju, a ni sestri nije ni do čega. Brat je otišao u Liku. Majka je skupila malo snage da porazgovara s nama, iako se i na njoj jasno vidi koliko je očajna.
Majka pokojne Josipe
Pokojna Josipa Bošković
Nisam zapravo svjesna da je to istina, da se to stvarno dogodilo. Ne mogu se još s time pomiriti – rekla nam je majka. Josipa je na teren otišla prošle subote, a zadnji put s njom su razgovarali u srijedu. Bila je dobro raspoložena. U utorak se, pak, čula sa sestrom.
– Sestra je na svom Facebooku napisala stih pjesme ‘‘Gdje si, što te nema‘‘… Bože, kao da je nešto predosjetila, a Josipa ju je nazvala da je pita što se događa pa su njih dvije tada razgovarale – kazala je uplakana žena, koja tuguje za preminulim djetetom. Josipa se u mladosti bavila rukometom, a poslije je radila, među ostalim, i kao trgovkinja. U pirotehničare je otišla prije 2-3 godine. I u Požegi brojni tuguju za izgubljenim mladim životom Josipe Bošković. Tamo je, naime, živjela posljednjih nekoliko godina, nakon što je završila profesionalnu rukometnu karijeru koju je kao djevojčica i započela u tadašnjem ŽRK Požega.
Bivša rukometašica
– Kod nas je napravila prve rukometne korake i ostala punih osam godina, a onda su je karijera i život odveli u Osijek, pa u Umag, gdje je također uspješno igrala. O njoj stvarno mogu pričati samo lijepo, jer je bila djevojka za primjer. Potekla je iz skromne obitelji, vrlo pristojna i samozatajna, a na terenu prava lavica. Svima će nam nedostajati – rekao nam je Branko Tokić, nekadašnji predsjednik ŽRK Požega.
Lampioni na ulaznim vratima kuće
Sve najbolje o Josipi nam je ispričala i njezina bivša suigračica iz Požege i Osijeka.
– Igrale smo skupa 15-ak godina, od najmlađih kategorija u Požegi do Osijeka. Ja sam se tada odlučila za studij u Osijeku, a Josipa je nastavila karijeru. Teško je ovo prihvatiti, jer ona je stvarno bila divna osoba. Vesela, pozitivna, vedra, spremna za šalu i veselje kada je to prigodno, ali i za ozbiljan rad kada je potrebno. Na treninzima i utakmicama uvijek je bila prva u svemu, uvijek pokretač, vođa, prva na čelu kolone… Bože, kad se sjetim koliko smo se mi ostale ‘šlepale‘ uz nju, a ona je to prihvaćala bez ikakvih problema i samo nas poticala da je slijedimo. Požrtvovna, vedra, stvarno samo najbolje i najljepše mogu govoriti o njoj – izjavila je Sara koja ne može vjerovati da je Josipina pogibija stvarnost.
– Sve nas je to zadesilo nespremne i ja još ne vjerujem da se to dogodilo. Možda je nekome čudno što je prihvatila posao pirotehničara, ali u biti to je bila Josipa. To je ona naša požrtvovna Josipa, kojoj nije bio problem pristati i na takvu vrstu posla – zaključila je naša sugovornica.
– Bila mi je jako bliska prijateljica, a unatrag par godina bile smo nerazdvojne, postale kume… Uvijek je bila spremna pomoći i bez obzira na sve probleme nikada nije skidala osmijeh s lica. Tuga ogromna! Još uvijek ne možemo shvatiti da je to stvarno to – poručila je Josipina kuma Tatjana Benić.
Lampioni u Pitomači
Crveni lampion u obliku srca od četvrtka navečer gori na lijepoj obiteljskoj kući u Dravskoj ulici, u centru Pitomače. Mirno podravsko mjesto utihnulo je otkako je stigla najtužnija vijest, da je u minskom polju kod Korenice poginuo njihov sumještanin Igor Kirin. Malobrojni prolaznici poginju glavu, idu u tišini, kao da i promet teče sporije, vlada potpuna tišina.
U velikoj obitelji Kirin neopisiva tuga. Igor je iza sebe ostavio troje djece. Najteže je sve palo najmlađoj kćeri koja je lani tek krenula u osnovnu školu, a u suzama su i 20-godišnja kći, 24-godišnji sin, Igorova supruga Spomenka, majka, otac…
Crvenih očiju od suza primio nas je Igorov nećak Domagoj. Kaže kako pokušava ostati sabran kako bi pomogao obitelji svog, sada pokojnog strica.
– Strašno im je. Znali smo da je to opasan posao, ali svaki posao je rizičan. Tako je i on govorio. Nikad ne očekuješ da bi se ovo moglo dogoditi – govori nam dok supruga i kći, jedva stojeći na nogama, drhtavim rukama lijepe tek pristiglu osmrtnicu. Uz njegovu sliku stoji samo da je iznenada preminuo u 45. godini života. Pogreb će biti obavljen danas, u subotu, u 15 sati na groblju u Pitomači.
Kazuje nam Domagoj kako je Igor završio za pirotehničara, no tim se poslom nije bavio sve do pred desetak godina. Prije je radio razne poslove, neko vrijeme bio je zaposlen i kod obližnjeg klesara, a onda se odlučio baviti rizičnim poslom razminiravanja kako bi osigurao život svojoj brojnoj obitelji.
– Bio je u tome jako stručan, znao je mnogo. Uvijek je pazio na svoje kolege, na neki način im je bio i mentor jer bi, ako je nešto bilo sumnjivo, prvi on otišao pogledati. Tako je bilo i ovaj put. Kolegica Josipa, s kojom je neko vrijeme radio, alatom je htjela maknuti neko trnje, a zahvatila je minu. Rekli su nam da se najvjerojatnije radi o protutenkovskoj mini. Kolege su pojasnili da je još bio pri svijesti kada je kolima Hitne pomoći krenuo prema bolnici, no usprkos naporima medicinskog tima, do bolnice nije uspio stići. Ozljede su bile preteške. Posljednji put vidio sam ga prošle srijede. Brinuo ga je taj teren. Nije se bojao da će stradati, ali nam je govorio kako je tamo jako puno mina, i to baš tih, protutenkovskih. Znao je to iz iskustva, radio je po terenima diljem Hrvatske. Ispratili smo ga, uskoro se trebao vratiti, a umjesto toga u četvrtak su nas nazvali kolege i obavijestili što mu se dogodilo – kaže Domagoj.
‘Još dvije godine…‘
Igor je, dodaje, bio vrlo zadovoljan u Tetrazenu, tvrtki registriranoj za razminiranje sa sjedištem u Karlovačkoj županiji, za koju je godinama radio. Cijenili su njegovu stručnost i znanje, a on je bio zaovoljan plaćom i radnim uvjetima, nikada se nije žalio.
– No, neću zaboraviti kako je prošle godine govorio. Slavio je rođendan u devetom mjesecu. Rekao nam je tada da će odraditi još dvije godine, koliko se predviđa da će trajati razminiravanje u Hrvatskoj, i da se onda povlači, dosta mu je. Nije to doživio – govori nam obitelj.
Shrvana majka proslijedila nam je njegovu fotografiju. Nema riječi, na licu joj samo bol koju osjeća majka koja mora organizirati pogreb djeteta. Svraćaju susjedi, zovu kolege pirotehničari, a svima je stisnuto grlo jer što reći osim stisnuti ruku i izraziti nadublju sućut obitelji u koroti.
Vrijedni su ljudi, Igorov otac i majka imaju i vlastito poljoprivredno gospodarstvo, uzugajali su krave… Dvije obitelji, Igorova i bratova, žive jedna do druge, u skladu i harmoniji koju je u trenutku prekinula jedna detonacija.
jutarnji.hr
