Živio je jednom čovjek koji je cijeli život radio, a novac štedio.
Nije mu bilo ravnog u škrtosti. Volio je novac više od svega na svijetu, i pred smrt je rekao svojoj ženi: „Kada umrem, hoću da sav moj novac staviš u sanduk zajedno sa mnom. Hoću da ga ponesem na onaj svijet“.
Ponavljao je to stalno, dok nije dobio obećanje od žene da će to učiniti.
Došao je taj dan, i on je umro. Na sahrani, čovjek je ležao u sanduku, žena je, u crnini, sjedila pored, a pored nje je sjedila njena najbolja prijateljica.
Kada je oproštajna ceremonija bila završena, i kada su počeli zatvarati poklopac sanduka, žena je ustala i rekla: „Samo momenat!“
U rukama je držala kutiju od cipela. Prišla je i stavila kutiju u sanduk. Zatim su kovčeg zatvorili i spustili u zemlju.
„Nadam se da nisi poludila i nisi stavila sav novac sa tom starom škrticom?“ – upitala ju je drugarica.
Žena je odgovorila: „Da, stavila sam novac tamo, kako sam i obećala. Pravedna sam hrišćanka i ne mogu lagati. Obećala sam da ću staviti novac zajedno sa njim u sanduk“
„Želis da kažeš, da si sve, do posljednje pare, poslala u grob?“ – iznenadila se prijateljica.
„Naravno“, – odgovorila je udovica – Uzela sam sav njegov novac, stavila ga na svoj račun, a njemu sam ispisala ček na pun iznos, pa neka ga gore unovči kad stigne“.
Izvor: uspesnazena.com
