Stigao je posljednji dan u godini. Dok ovo potiho za sebe izgovaram: “Posljednji dan!” počinje me obuzimati sjeta.
Na početku godine preda mnom ležalo je 365 dana kao 365 velikih mogućnosti. A sada su oni iza mene. Svi do posljednjega.
I dok o ovome razmišljam, odjednom čujem “glas poput trublje”: “Ja sam Posljednji!” A onaj koji tako govori jest uskrsli Gospodin.
“Ti si Posljednji?” pitam ga. “Što to znači?”
A on odgovara: “Kad prođe posljednji dan godine, ja sam tu. I kad završi posljednji dan tvoga života, još uvijek sam tu. Pa i kad prođe posljednji dan ovog zemaljskog vremena, ja sam još uvijek tu. I kad grane novo doba; kad se počnu miješati poklici nebeskih četa s glasovima savršenih vjernika koje sam svojom krvlju otkupio – onda ću, gle, opet biti Prvi.”
O Gospodine!” govorim, “i ja sam kao čovjek smrtnik po vjeri postao dijelom tvoga mističnog tijela. To znači da sam onda i ja u sve to uključen? Jer ti svoje udove ne možeš ostaviti!”
“Da”, govori on, “zato za one koji meni pripadaju ne postoji više zadnji dan, već uvijek samo novi život u meni.”
Gospodine, hvala ti što si nas istrgnuo iz struje prolaznosti, što si nas svojom krvlju otkupio za Boga i poklonio nam život vječni. Zato sad na pragu nove godine želimo te za ruku primiti i priznati: “Pod Isusovim vodstvom u vječnost hodimo, gdje je sve po njegovom!” Amen.
Autor: Wilhelm Busch
