Prva osoba koje se sjećam iz djetinjstva, pored roditelja, je Jovan Bata Putnik. Bio je autentična renesansna ličnost, veliki jugoslavenski kazališni redatelj i pedagog. Na neki čudan način, ja sam “kriva” što sam usvojena.
Jovan je režirao predstavu u pozorištu u Zenici, a moja majka Žiža Barać Hubač bila je prvakinja tog pozorišta. Dugo nije mogla imati djece, liječila se, ali je ipak pristala igrati u Jovanovoj režiji i nesretnim slučajem, u šestom mjesecu trudnoće, uoči premijere pala je s proscenijuma i izgubila bebu. Nakon tog abortusa više nije mogla rađati. Bata je zbog svega toga osjećao grižnju savjesti pa su se on i moji roditelji jako zbližili.
Sjećam se da sam negdje imao fotografiju na kojoj me Bata, njegova tadašnja supruga Brižita, mama i tata Vili kupaju kao tek udomljenu bebu. Iz toga sam zaključila da je na neki način sudjelovao u procesu mog posvajanja. Nažalost, tu sam fotografiju izgubio prilikom selidbe.
Bata Putnik, kad smo živjeli u Zenici, imao je ključ od našeg stana i dolazio je, nenajavljen, niotkuda, obično u cik zore dok su svi spavali.
Nemirna beba
A ja sam kao beba bila jako nemirna i nisam voljela spavati. Imala sam rijedak oblik malo povišenog šećera, koji se tada liječio dijetom, a stabilizira se u 30 posto slučajeva nakon puberteta. Roditelje sam iscrpljivao noćnim plakanjem i ranim buđenjem… i tako nekoliko godina. Jedno jutro, mislim da sam imao četiri-pet godina, probudim se, moji roditelji spavaju, kad na vrata stana pokuca krupni čovjek s klompama na nogama i čim me ugleda reče mi: “Kolika su ova vrata…” Valjda zbog te čudne rečenice, koju tada nisam razumio, nisam se uplašio, a Bata je iznio pakao “abeja”, koji je bio pušeći godinama, zapalio cigaretu, natočio kavu, skinuo klompe i počeo se igrati sa mnom. Tog sam popodneva otišao do susjedovih vrata i, usporedivši ih s našima, shvatio da su iste širine. Ništa mi nije bilo jasno… Naravno, tek kasnije sam shvatio Batinu metaforu kojom je tog jutra tako jednostavno i divno opisao moje roditelje i njihovo veliko otvoreno srce.
Navijaj za Velež, Čelik, Zvezdu, Partizan
U to vrijeme Zenica je bila Jugoslavija u malom. Kad su mi roditelji bili na poslu, čuvala me susjeda Janja, inače Hrvatica, obožavala sam njene knedle sa šljivama, a njen suprug Marjan me tjerao da navijam za mostarski Velež. Najbolji prijatelj mi je bio komšija Mensur, musliman, njegova majka Izeta je pravila najbolju pitu na svijetu, a njegov otac me tjerao da navijam za zenički Čelik. Bata me, pak, kad god je dolazio u Zenicu tjerao da navijam za Zvezdu. I susjedi Zdravkovići su me tjerali da navijam za Partizan. Tada nas je kao ljude razdvajao jedino nogometni klub za koji ste navijali. Ali svi smo navijali za Jugoslaviju.
Moja obitelj
Moja jedina obitelj je obitelj Hubač. Žiža i Vili su moji roditelji. Da sam posvojena saznala sam još kao dijete. Na jedan ružan način… Imao sam skoro šest godina, tada smo živjeli u Leskovcu, i otišao sam kupiti ocat, nazvao sam ga “svinjski” i mislio sam na vinski ocat. Ona žena u dućanu je bila nervozna. Htio sam prijeći liniju, nekako se provući, a onda mi je viknula: “Aj, bježi mali, našla te majka u smeću!”
Uplakana sam otrčala kući i rekla mami što mi se dogodilo. Onda je čekala oca da se vrati s posla i rekli su mi da sam usvojena…
Bio sam začuđen i pomalo uplašen. Majka mi je rekla da sam sljedećih nekoliko mjeseci posvuda išao s njom. Naravno, svaku večer kad je imala predstavu, ja sam bio u kazalištu, iza pozornice, gledao je.
Taj štednjak
Sjećam se da je TA peć u kazalištu bila otprilike moje visine i čekao sam da me netko popne na nju, a kad mi se dolje zagrije, da me netko spusti.
Shvatio sam da rastem onog trenutka kada sam dovoljno narastao da se i sam popnem na peć i tada sam počeo gledati predstave iz sasvim druge perspektive. Ali to je bilo mnogo godina kasnije. U vrijeme kada sam saznala da sam posvojena, uvijek sam išla za mamom jer sam se, valjda podsvjesno, bojala da će me i ona, kao i ženu koja me rodila, baciti.
Mama je, naravno, osjećala da nešto ozbiljno nije u redu i sjećam se da me jednog dana pitala: “Sine, znaš li nekoga u svom susjedstvu tko je posvojen, u zgradi, u školi, u gradu?” Rekao sam da ne znam. Tada je rekla jednu od najvažnijih rečenica u mom životu: “Vidiš, jesi i zato si posebna”. Taj osjećaj posebnosti koji mi je usadila moja majka i koji me prati do danas, daje mi samopouzdanje, kao i potrebu da pričam o ljubavi koju sam doživio u djetinjstvu. Često pričam o svom posvojenju jer tako održavam uspomenu na svoje divne roditelje Žižu i Vilija Hubača.
TV lica…
Nakon što su mi umrli otac i majka, imao sam premijeru u Zenici i tamo mi je u pozorišnom klubu prišao čovjek koji je imao karakteristično širok raspon očiju, kao i ja. Rekao je da mi je ujak. Pritom je čovjek bio mlađi od mene. Bio je to najmlađi brat žene koja me rodila, čuo je u emisiji Tanje Peternek “TV lica kao sav normalan svijet” kad sam spomenula ime žene koja me rodila, a on je tvrdio da je tražio za mene cijeli život, da je htio vidjeti kako sam, ako mi treba pomoći.
Sjećam se da mi je pričao o ženi koja me rodila, da se udala u Skoplju, čak se ispostavilo da je jedan moj biološki polubrat u Beogradu i da trenira nogomet u Partizanu. Ne znam zašto, ali nisam želio dalje produbljivati taj kontakt s obitelji Uzunović. Žena me pitala: “Kako nisi znatiželjan?” Ne znam, ne osuđujem nikoga ni za što, zaista, ali osjećam da je moj identitet definiran zahvaljujući mojim roditeljima koji su me odgajali i voljeli s posebnom ljubavlju. I to mi je dovoljno. Mada, i dan danas kada uđem u Bosnu, osjetim uzbuđenje. Posljednjih godina dosta sam radio u Zenici i Tuzli, gradu u kojem sam rođen, gdje sam živio svega šest mjeseci.
Žena koja me je rodila
Žena koja me rodila bila je konobarica u tuzlanskom pozorištu i, kad je čula da moja majka u Zenici ne održava trudnoću, strpala me u kolica i jedne sedmice, jer je tada samo taj dan bio zatvoren, otišla ja na pragu Žižina stana i Vilija, pozvonili i pobjegli. Oni su već u ponedjeljak odlučili da će me zadržati i tako je priča završila.
Kad otac plače…
Moja je mama umrla od raka 2007. u dobi od 74 godine. Voljela je verbalizirati osjećaj ljubavi, ali dok je bila bolesna, nisam joj smio reći od čega je bolesna, bila je uplašena, razgovarali smo o svačemu, ali prije njene smrti nisam joj stigao reći koliko sam je volio i koliko mi je značila. S druge strane, moj otac je bio klasični Čeh, divan i dobar čovjek, ali je svoje emocije pokazivao na drugačiji način od moje majke. Bio je suzdržan, ali beskrajno požrtvovan. Recimo, prvi put me pustio samu na more, imala sam 15 godina, pratio me od Leskovca do Pule u drugom kupeu vlaka kojim sam putovala. Nisam znao da je tu, a kad je vidio da me u Puli pokupio njihov prijatelj kod kojeg sam bio, popio je kavu i vratio se kući. Moja majka mi je pričala o tome godinama kasnije.
cik.media
