SVAĐAM SE SA SVEKRVOM DANIMA: Razlog je ŠOK! Ne znam kako da dokažem da nije u pravu?
“Moja mala sestra se udala kad je bila vrlo mlada. Imala je samo 19 godina kada je odlučila da se uda za momka iz srednje škole. Na kraju školske godine, umesto mature, par je otišao kod matičara. Pošto nismo mogli da ih “urazumimo” odlučili smo da ih podržimo. On je imao majku koja je bila veoma razumna žena. Pošto je imala dva stana ustupila im je jedan. Savjetovala ih je da malo sačekaju sa djetetom, da daju šansu braku.
Sa njenom željom smo se svi složili. Moja sestra i zet počeli su da studiraju i da rade. Bili su zaista par za primjer. Kada su napunili 25 godina, kao kruna njihove ljubavi rodio se sin – Maksim. Dijete je bilo kopija svog oca. Sestrina svekrva im je svesrdno pomagala oko deteta. Kad Maksim nije mogao u vrtić – čuvala ga je baka. Kad su moja sestra i zet išli u bioskop ili u provod – dete je bilo kod bake. Ali srećni dani su zauvijek nestali kada je dječak napunio dvije godine. Naime, moj zet je doživio saobraćajnu nesreću u kojoj je umro na mjestu.
Moja sestra je bila očajna. On je bio prvi i jedini muškarac u njenom životu. Ljubav velika kao kuća. Nija znala kako dalje da nastavi. Svekrva je bila tu da joj pomogne opet. Bila je njena snaga. Starala se i o njoj i o bebi dok moja sestra nije stala na svoje noge. Pošto nije mogla sama da izdržava dete, preselila se kod svekrve a njihov stan iznajmljivala stanarima.
Tako je prošlo sedam punih godina.
A onda se moja sestra ponovo zaljubila. Našla je pristojnog muškarca za sebe. Taj čovjek je htio da je oženi, da se brine za njeno dijete. Međutim, njena svekrva nije htjela ni da čuje za to:
“Kako možeš?! Pogazila si sjećanje na mog sina! Imala si takvu ljubav, cijenio te i volio kao ni jedan drugi, a ti mu sada vraćaš ovako! Jel ja sada treba da prihvatim tog čovjeka kao oca svog unuka?!” – govorila je stalno.
Moja sestra je bila očajna. Voljela je svekrvu, cijenila je i poštovala. Bile su joj teške sve te njene riječi. Nije htjela da je povrijedi, ali očigledno je da ju je povrjeđivala. Tražila je savjet od nas – svoje porodice. Naša majka je odlučila da popriča sa njenom svekrvom.
Rekla joj je: “Goco, tvoj sin se ne može vratiti. Moja ćerka je još živa. Udovica je skoro deset godina. Niko ne misli da će zaboraviti tvog sina. Pobogu tu je Maksim koji je svakodnevno podsjeća na njega. Samo te molim ne stavljaj je u taj sanduk pored njega! Stvarno nije pošteno!”
Međutim, svekrva neće ni da čuje. Samo ponavlja da će se boriti za starateljstvo nad djetetom i da unuka neće dati na čuvanje nepoznatom čovjeku. Ne znamo šta da radimo i kako da je urazumimo?”
(novi.ba)
