Jasno je i da na Balkanu obični ljudi-raja, umiju bez ostrašćenosti i mržnje prema drugom, biti privrženi svojoj grupi, svom kolektivitetu, samo ukoliko im političari ne sufliraju.
Na snimcima sa društvenih mreža se vidjelo kako mladići u crvenim majcama sa natpisom Crna Gora i domaćini, pjevaju crnogorske i bosanske pjesme, te nam je već tad postalo jasno da će naš boravak u Zenici toga dana biti poseban,
Nakon svega što je u Podgorici pratilo junski meč fudbalskih reprezentacija Crne Gore i Bosne i Hercegovine, na revanš u Zenici 23.09. sam prosto morao ići. Isto je mislilo petnaestak mojih prijatelja i sugrađana, pa su na dan utakmice svi naši putevi vodili u Zenicu.
Kombijem organizovano smo krenuli na put kao grupa u kojoj, primjećujem, smo jako različiti po godinama i zanimanjima, ali jednaki po tome da svi fudbal doživljavamo kao važan segment života, da navijamo za reprezentaciju Crne Gore i da imamo sentiment prema Bosni. Ovo zadnje je, znam za sebe, produkt jugonostalgije, odnosno kako je neko kazao “žal za vremenom u kome su Vukovar i Srebrenica bili nemogući”.
Niz graničnih prijelaza, čekanje na njima i jako loš kolovoz, naročito kroz istočnu Bosnu, koja djeluje sablasno, “liječili” smo navijačkim pjesmama, analizom sastava i prognozama rezultata meča. Sve vrijeme za dobru atmosferu najviše je zaslužan bio Enis, koji je kasnije sa vaterpolo kapicom u Zenici bio najtraženiji za fotografisanje. Ima tridesetak godina, a zadnjih šest radi kao kuvar u nekom bavarskom gradiću, navijač je Rome i svoje godišnje odmore planira po kalendaru naše reprezentacije. Pratili smo tokom puta vijesti sa portala, koji su već nakon podneva javljali kako u Lašvi, ugostitelj Fehra Mešković dočekuje crnogorske navijače, sa tradicionalnom bosanskom pitom-sirnicom, burekom, ćevapima i jagnjetinom, baš onako kako je u junu najavio.
Pjevale se crnogorske i bosanske pjesme
Na snimcima sa društvenih mreža se vidjelo kako mladići u crvenim majcama sa natpisom Crna Gora i domaćini, pjevaju crnogorske i bosanske pjesme, te nam je već tad postalo jasno da će naš boravak u Zenici toga dana biti poseban. Bili smo tek na Ravnoj Romaniji, i brinuli da li kasnimo i koliko ćemo i mi stići da uhvatimo od te atmosfere. Ipak smo stigli na vrijeme, jer smo uspjeli nakon sarajevske gužve, auto putem stići u Zenicu brzo. Prvi put sam toga dana bio u tom kraju, dopalo mi se jako, a pitomi pejzaži pored rijeke Bosne potpuno su sličili onome kako ja ljude iz tih krajeva imam “zapisane” u memoriji.
Nijesmo svratili “kod Fehre” jer smo promašili skretanje, ali nijesmo kasnije žalili zbog toga, jer su ta tri sata pred utakmicu provedena u Zenici bila posebno lijepa. Grad Zenicu skoro da nijesam vidio, pamtim dva mosta, bulevar između njih, stadion i nekoliko lokala, a sve iz razloga što su mi svu pažnju oduzeli Zeničani koje sam sretao.
Većina je bila sa bosanskim plavo-bijelim obilježjima i prema nama “crvenima” su se odnosili baš kao Fehra. Dva sata smo tako bili svjedoci nebrojeno dobrodošlica za Crnogorce, prijateljskog pozdravljanja, osmjeha, mahanja od onih koji su bili u automobilima ili na drugoj strani bulevara, zajedničkog fotografisanja i ponuda za iće i piće, uz samo jednu zamjerku, a to je da sirnicu nikako ne smijemo zvati burekom.
Nudili su nam remi, mi prihvatali, baš kao što je nas nekoliko prihvatilo poziv od starijeg gospodina za kolače u slastičarni “Evropa”. Kolači su bili odlični, na nivou imena slastičarne su bili i oreo torta i krempita. Iznad evropskog prosjeka je u zeničkoj slastičarni i oko nje, usuđujem se reći bilo toga dana nešto drugo, nešto važnije. Ljudi u crvenim i plavo-bijelim majcama su bili prisni i srdačni kako Evropa ne poznaje, jer je to bilo rezultat obostrane iskrenosti aktera susreta, a ne jasnih i strogih pravila kakva Evropa prakticira.
Složiću se ipak sa stavom kako bi se ovakav susret bosanske duše i crnogorskog čojstva u cilju njegovog trajanja morao nadograditi evropskim principima, jer bi se samo tako odagnala sumnja da je ovo bio “pozitivan incident” kakvih je dosta bilo kroz našu istoriju.
Policijska kontrola samo rutinska
Navijačka promenada se oko 20h završila, postalo je prohladno i bilo je vrijeme da se uđe na stadion. Na jednom od ulaza zapadne tribine, koji je bio rezervisan za crnogorske navijače, policijska kontrola je bila tek samo rutinska, a jedan od oficira policije je prijateljski ćaskao sa nama i rekao kako on ne pamti da su gostujući navijači na Bilinom Polju dočekani ovako prijateljski od svih, a prije svega od tzv. Fanatikosa.
Stadion sam inače malo pamtio iz vremena kad su na njemu za Čelik igrali Buza, Bloudek i Gradinčić, pa kasnije i iz tv-prenosa neke od utakmica BiH reprezentacije, te sam imao predstavu kako je solidan, ali uživo je izgledao veći i prijatniji, pravi fudbalski stadion kakvi jesu oni bez atletske staze. Fotografiju sa Bilinog Polja prvo sam poslao dvojici Mostaraca, jer su mi se baš tad javili porukom: “Aco druže, nek završi prijateljski večeras 1:1”. Nijesu te večeri Elvedin i Adnan bili u Zenici, ali jesu dvadeset dana ranije u Bijelom Polju, kad smo do kasno u noć slavili neku od pobjeda košarkaša BiH na evropskom prvenstvu.
Oko 20:30h stadion je bio potpuno ispunjen, od 15 hiljada gledalaca skoro hiljadu je bilo iz Crne Gore, učinilo mi se da smo dosta glasni. Možda sam jedino tad prebrajajući “naše”, kao brojno slabiji osjetio podjelu, ali mnogo manju nego što inače sport dozvoljava. Vjerujem da nam je vrijeme dozvolilo kako smo opušteno nakon utakmice mogli u nekom od zeničkih lokala zapjevati zajedno sa plavo-bijelim navijačima onu Merlinovu “Bosnom behar probeharao”, baš kao što smo je pjevali i tokom utakmice u jedan glas. Da ne govorim puno o tome kako su u Zenici, baš kao u junu u Podgorici obje himne svi ispratili gromoglasnim aplauzima.
Divan dan u Zenici, nijesu uspjeli da nam pokvare ni naši fudbaleri lošom igrom i porazom. Jesmo se mi “crveni” ljutili tokom utakmice na našeg selektora zbog loših izmjena, jesmo mu zamjerali na taktici, jer to valjda uvijek rade pravi navijači kad njihov tim gubi. Bilo je te priče i tokom povratka u Crnu Goru, ali mnogo više smo govorili o zeničkom gostoprimstvu kakvo niko od nas do sad nije nigdje doživio.
Poslije zeničkog iskustva jasno je da burek može biti samo sa mesom, ali je jasno i da na Balkanu obični ljudi-raja, umiju bez ostrašćenosti i mržnje prema drugom, biti privrženi svojoj grupi, svom kolektivitetu, samo ukoliko im političari ne sufliraju.
AL JAZEERA
