Čudno je kako je malo potrebno da budemo sretni, i još čudnije kako nam često baš to malo nedostaje,
Ivo Andrić
Sport je čudo koje nas usreći, rastuži, čupa nam živce.
Sportisti su znali usrećiti Bosance i Hercegovce posljednjih godina. Sjetimo se Edina Džeke, Miralema Pjanića, Zvjezdana Misimovića, Emira Spahića i drugova koji su igrali na Svjetskom prvenstvu u Brazilu 2014. godine, srednjeprugaša Amela Tuke koji je na dvjema smotrama najboljih atletičara svijeta, u Kataru 2019. i Kini 2015. godine, bio srebreni odnosno bronzani, kadetske košarkaške reprezentacije predvođene Džananom Musom, Sanijem Čamparom i Njegošem Sikirašem koja je postala 2015. godine prvak Evrope, ženske košarkaške reprezentacije koja je prošle godine bila peta na Evropskom prvenstvu a uskoro ih očekuje nastup na Svjetskom prvenstvu u Australiji ili 16-godišnje plivačice Lane Pudar koja je ove godine na seniorskom Evropskom prvenstvu u plivanju na 50-metarskom bazenu uzela zlatnu medalju na 200 m i bronzanu na 100 m delfin.
Bolji od olimpijskih viceprvaka u kvalifikacijama
Novu radost u srcima svih onih koji vole ovu zemlju, koji vole sport, donijela je košarkaška reprezentacije Bosne i Hercegovine koja je u proteklih mjesec dana savladala u kvalifikacijama za SP u sarajevskoj Skenderiji selekciju Francuske koja ima u svojim redovima pet NBA igrača i sedam igrača Eurolige, koji su olimpijski viceprvaci, a na Prvenstvu Starog kontinenta i Sloveniju, aktuelnog prvaka Evrope.
Sport ujedinjuje ljude. Košarkaši su ujedinili ljude kako u BiH (osim onih koji žive od politike širenja mržnje i zalaganja za secesiju) i regiona. Hvalospjevi ljudi iz svih krajeva bivše Jugoslavije o Jusufu Nurkiću, Džananu Musi, Johnu Robersonu, Miralemu Haliloviću, Aleksandru Laziću i ostalim reprezentativcima koje s klupe vodi Adis Bećiragić, čovjek koji je bio dio nacionalnog tima BiH koji je 1993. godine pod vodstvom legendarnog Mirze Delibašića, osvojio osmo mjesto na EP, što je najveći uspjeh reprezentacije, najbolji je pokazatelj koliko ih svi gledaju sa simpatijama.
A kako i ne bi.
Ekipa kojoj je malo ko davao šanse u “grupi smrti” u kojoj su domaćin Njemačka, prvak EP Slovenija, šesta ekipa na svijetu po rankingu Litvanija (tri srebrene i jednu bronzanu medalju imaju sa EP), olimpijski viceprvaci Francuska i Mađarska koja je nedavno savladala Češku Republiku u gostima u kvalifikacijama za SP, da će ikoga pobijediti. Zmajevi, ne samo da su savladali Mađarsku i Sloveniju, bili su na korak do pobjede protiv Njemačke i hrabro se borili protiv Francuske i Litvanije od koje su izgubili danas u direktnom duelu za plasman u osminu finala EP. Umor je stigao na kraju. Ali, kad se sve sagleda, pokazali su srčanost, borbenost, jedinstvo, ali i nevjerovatnu hemiju u timu. Pokazali su koliko su jedan uz drugog ali i uz navijače. Pokazali su i da na svoj simpatičan način znaju i slaviti pobjede
Bodrenje za vrijeme utakmice, zadirkivanja i uskakanja kolegama dok daju izjave za medije, konekcija sa publikom, sa našim navijačima koji ne štede ni svoje ruke ni grla da navijaju za zmajeve pokazuju o kakvoj pozitivnoj ekipi ljudi se radi. Zajednički muzički nastup poslije meča sa Slovenijom i pjesme „Bosnom behar probeharao…”, pjevanje Halidu Bešliću njegove pjesme „Pamtit ću te cijelog života” u autobusu na mobitel, video koji je snimao Roberson kada pjevaju Dubiozinu „I am from Bosnia, take me to America…”, su pobrali simpatije ljudi iz regiona i hiljade lajkova po društvenim mrežama. Istina je da vjerovatno bolje igraju košarku nego što pjevaju, ali su postali prepoznatljivi po ovome.
O problemima oko reprezentacije Savezu, uslovima, ne treba puno trošiti riječi. Fotografije trojice dvometraša među kojim je 213 cm visoki Jusuf Nurkić, iz aviona dovoljno govori za sebe. Čovjek koji ima sve najbolje uslove u NBA gdje igra za Portland Trail Blazerse savio je koljena da može nekako na letu za Njemačku. Isto tako govori i fotografija sa putovanja autobusom za Crnu Goru naše reprezentacije. Tamo su zmajevi teško poraženi, kritikovani od znanih i neznanih „stručnjaka”, pa čak i omalovažavani. Bilo je i pod upitnikom odlazak na EP. Para za one koji se dostojanstveno i srcem bore za svoju domovinu (osim na papiru) nema, ali i naši zmajevi i ne traže da novac da igraju za nacionalni tim. Traže samo da ih se poštuje i obezbjede minimalni uslovi za njih za pripreme, smještaj i putovanja.
Ovo je za narod BiH koji se dosta napatio
Pisac iz Srbije Stefan Simić objavio je izuzetno emotivnu čestitku našim košarkašima nakon velike pobjede nad evropskim prvakom Slovenijiom. Napisao je da ga dugo nečija sportska pobjeda nije ovako obradovala, kao i ona Makedonaca 2011. na Euru.
“Ovo je za narod Bosne i Hercegovine koji se dosta napatio, red je malo i da se raduje, slavi, bude ponosan na sebe. Koliko znam, malo je falilo i da ne odu na evropsko, zbog nemanja sredstava. A sada dobijaju evropskog prvaka. Ovo jeste san, ali ostvariv. Sjetih se Mirze Delibašića. Sjetih se dečaka koji su umesto na igralište morali u rat i skloništa. Sjetih se sudbina prekinutih na pola Ili naroda, koga ima rasutog svuda po svijetu, više nego kod kuće. Ovo je za sve njih. Sjetih se svega što je prošla Bosna i Hercegovina. Sjetih se dobrote, a i siromaštva. Časti, a i bola… Ovo je pobjeda za taj narod koji često potcjenjuje sebe, a ne shvata da često mogu i da se nose rame uz rame sa divovima i da budu bolji od njih i pored Dončića i Dragiča…, Vrabac, Halilović, Musa i ekipa Pokazuju da imaju šta da kažu i pokažu. Bravo majstori Osjetio sam njihovu emociju! Zato ne mogu, a da ne odgovorim istom. A ovo je tek nagovještaj onog što dolazi. Zahvalan na inspiraciji. Puno mi je srce”, napisao je Simić.
Reprezentacija je ispunila sve planove na EP. Ostvarili su dvije pobjede u “grupi smrti. Povratak Nurkića dao je novu dimenziju timu. Ostali igrači dobili su na samopouzdanju. Džanan Musa koji će naredne sezone igrati za madridski Real pokazao je klasu. Lider je na terenu. Naturalizovani play John Roberson isto tako. Kapiten Miralem Halilović standardno je dobar. Baš kao i Aleksandar Lazić, Kenan Kamenjaš, Amar Gegić, Edin Atić, Adin Vrabac, ali i Emir Sulejmanović, Sani Čampara i Ajdin Penava koji su manje ili nikako igrali.
Srbija i Slovenija među favoritima za titulu
Koliko ova regija ima kvalitetnih košarkaša pokazuju igre i ostalih nacionalnih selekcija. Srbija je očekivano na stopostotnom omjeru. Dva MVP-a, Nikola Jokić u NBA i Vasilije Micić u Euroligi, uz podršku Nikole Kalinića, Nikole Milutinova, Vladimira Lučića, Marka Gudurića i drugih, najozbiljniji je kandidat za titulu. Od 1994. godine do danas (kao SRJ, Srbija i Crna Gora odnosno Republika Srbija) osvojili su tri zlata i po jedno srebro i bronzu sa evropskih, dva zlata i srebro sa svjetskih prvenstava i dva srebra sa olimpijskih igara.
Tu je I Slovenija koja se oporavila od poraza od zmajeva te se vratila na pobjednički kolisijek, savladavši domaćina Njemačku. NBA igrači Luka Dončić, Goran Dragić i Vlatko Čančar te Mike Tobey, Kremen Prepelič, Jaka Blažič i kolege spremni su za velike stvari. Vjeruju da mogu odbraniti šampionsku titulu.
Hrvatska unatoč nekolicini NBA (Bojan Bogdanović, Dario Šarić i Ivica Zubac) i euroligaških igrača (Mario Hezonja, Krunoslav Simon i Jaleen Smith) poprilično teško ostvaruje pobjede. Izborili su plasman u osminu finala, ali nekako se očekuje više od njih. Posebno nakon kraha u kvalifikacijama za SP.
Crna Gora je solidno obavila posao. Plasirali su se dalje, među 16. Igraju bez Nikole Vučevića i Nikole Ivanovića iz Crvene zvezde. Odlični su u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo.
Sve u svemu, i dalje uživamo u košarci. Čestitke suparnika na kraju, najljepši su dio sporta. Budimo i mi takvi.
AL JAZEERA
.
