Karl Gustav Jung otkriva kako da sačuvamo brak u krizi srednjih godina – evo gde je potrebno pronađi ravnotežu!
Prema Jungu, kada se vjenčamo (ako se vjenčamo iz ljubavi, a ne iz pogodnosti), imamo međusobnu projekciju anima/animusa sa našim partnerom. Žena projektuje svoj Animus na svog partnera, a on projektuje svoju Animu na nju. Jung smatra da su naši rani romantični odnosi u mladosti u potpunosti određeni takvim projekcijama. Ovdje ima vrlo malo svijesti. Kada ulazimo u rane ljubavne veze, vodi nas, prije svega, naše Nesvjesno. I što smo nesvjesniji, imamo manje slobodnog izbora.
Usred života čovjek ima druge ciljeve i drugačiju viziju, preispituje sebe i svoj Ego, kao i svoja dostignuća i osnovne stavove prema životu uopšte. Tokom ovog perioda, klijenti često dolaze na terapiju u stanju pre razvoda/razvoda/poslije razvoda. U ovoj fazi, osoba doživljava nesklad sa samim sobom. Prije ovog perioda, žena može vjerovati da je sve u redu sa njenim Animusom, ili uopšte ne zna za njegovo postojanje. A u slučaju nesloge sa samim sobom prekida se veza između Ega čoveka i njegovog Nesvjesnog. Nešto iz Nesvesnog se već ostvaruje, ali nešto kao da je začepljeno kao “nije moje”/”nije tako”. Ljudi postaju konkretniji u svojim ego izborima.
Kako Ego jača, konfrontacija sa samim sobom se postepeno intenzivira, i što je veća, to svetlije počinjemo da projektujemo disharmonične komponente u sebi na naše bračne partnere, našu djecu, našu okolinu. Ako se u mladosti prijateljstva razvijaju trenutno, onda se u odraslom dobu ljudi mnogo teže približavaju jedni drugima, raste netolerancija (uključujući i u odnosu na same sebe). Počinjemo da tražimo mrlje u oku sagovornika. Ova netolerancija, razdražljivost ili malodušnost se projektuje na druge ljude. Tipičan primer: “To je to, kraj. Život je gotov – već imam 45 godina.”
Jung identifikuje dvije vrste ljudi u scenariju srednjih godina:
1. relativno jednostavna duhovna priroda;
2. relativno složena duhovna priroda.
U ovom slučaju, “jednostavnost”/”složenost” ne znači svestranost osobe ili bogatstvo njenih intelektualnih ili čulnih manifestacija. Prije svega, govorimo o broju osovina sukoba koje čovjek nosi u sebi. “Složenija” priroda je takođe konfliktnija, pa se takva osoba negativnije projektuje prema drugima.
“Jednostavniji” ljudi su bolji u izglađivanju unutrašnjih sukoba. Štaviše, izglađuju ih ne zato što su uravnoteženiji i harmoničniji, već zbog sopstvene unutrašnje “tišine”. Sam Jung je vjerovao da su žene generalno jednostavnije prirode, dok je kod muškaraca teže.
U skladu sa ova dva tipa ljudi, Jung razlikuje i dva načina interakcije između ovih ljudi:
1. “sadrži”;
2. “sadržaj/sadržano”.
Da bi objasnio razlike između ova dva tipa, Jung koristi metaforu soba: Jednostavna (“apsorbovana”) priroda je zaslijepljena složenošću složene prirode.
Na primjer, žena je oduševljena i želi da doživi slične senzacije, ali s druge strane shvata da neki deo života prolazi pored nje. Osjeća se “van kontakta” i ovo je nervira. Kada “jednostavne” i “složene” figure pokušaju da se slože, dešava se nešto ovako: “složenost” ima potrebu da se uskladi, a “jednostavnost” ne može da zadovolji očekivanja “složenosti”. Na primjer, osoba se vraća kući sa posla puna problema i očekuje da je partner savjetuje, sasluša, da ga podrži, dok mu “jendostavan” partner poručuje “Biće sve u redu”).
Kao rezultat toga, “jednostavna” priroda se negdje osjeća neprikladno, a “složena” priroda ne dobija prekopotrebnu harmonizaciju od partnera. A onda dolazi kriza bračnih odnosa.
Jung smatra da je glavni zadatak braka u drugoj polovini života da svaka od gore opisanih priroda nauči da prenese iskustvo na drugu stranu, naime, da “složena” priroda shvati da unutar nje postoji jednostavnost, a “jednostavna” – da u njoj postoji složenost. Ako se to dogodi, onda brak dobija šansu da nastavi blagostanje u drugoj polovini života.
Sensa
