Dino Merlin otkrio kako je skupio novac za svoj prvi album
Jedan od najpoznatijih i najuspješnijih muzičara regije Dino Merlin, ovih dana promovira novi singl, pjesmu Krive karte. Još je to jedna najava novog, 12. studijskog albuma nazvanog Mi. U ekskluzivnom razgovoru za Ekran, za Večernji list, Dino je otkrio da je motiv za spomenutu novu pjesmu prilično neuobičajen:
“Krive karte je zapravo neka vrsta moje isprike osobi koju sam povrijedio i do koje mi je jako stalo. Most koji nas je spajao srušio se i ovom sam ga pjesmom želio ponovo sagraditi. Nekad nam nebo podijeli krive karte i čini se da ne možeš odigrati partiju kako treba, ali onda pomisliš kako imaš možda prave ruke ili bar iskrenu želju da se pokaješ i kažeš da nećeš to više nikada napraviti. Eto, to je bio motiv za ovu pjesmu”, kaže autor i izvođač iza kojeg su višemilionski tiraži albuma, rasprodane regionalne, europske, pa i svjetske turneje.
A kad je Edin Dervišhalidović odrastao u rodnom Sarajevu, kao radničkom djetetu nije mu baš bilo lako pretpostaviti da će postići bilo što od nabrojanog. Sarajevo je u vrijeme njegove mladosti bilo multikulturalno središte bivše države, što je umnogome oblikovalo Dinu i njegove vršnjake, posebno muzičare i ostale umjetnike:
*”Čini mi se ovdje zgodnim spomenuti onu povijesnu dvojbu je li Napoleona proizvela Francuska revolucija ili je pak on proizveo samoga sebe. Jer činjenica je da je Sarajevo tih osamdesetih godina prošlog stoljeća, kada sam se počinjao baviti glazbom, bilo neka vrsta spojene posude života koji smo živjeli, atmosfera i nas koji smo živjeli u tim kućama i zgradama. Možda to vrijedi i za Zagreb i Beograd, ne samo za Sarajevo, jer evo sad je jasno da su stvari, neću reći mnogo gore, ali sigurno drugačije. Naime, nema nekih tih velikih ploča, velikih pojedinaca ili bendova koji obilježavaju vrijeme kao nekada.”*
Mlađa publika poznaje samo današnjeg Merlina i ne zna da ste teško došli do uspjeha?
“Tačno, ali znate, nekad je to i dobro da vas ljudi percipiraju samo ovdje i sad, a nekad volim i kad se neke starije generacije sjećaju nekih početaka. Ja mnogo dugujem svojoj upornosti, jednoj od najvažnijih ljudskih osobina. Kao kalodont iz tube cijedio sam sve te iskre koje su činile plamen i povezivao ih jer sam želio da traje, da trčim maraton. Jer da bi nešto ovoliko potrajalo, morate, kao mađioničar, znati baratati s više kuglica. Tu je naravno talent prije svega, ali i jedan strašan i uporan rad. No treći faktor koji morate uzeti uvijek u obzir, to je sreća.”
Nije baš jednostavno imati sreću u trećoj smjeni željezare?
“Ha, to nije bilo lako niti onda niti danas. Ali ja sam i u to vrijeme sanjao svoj san, jako sam želio biti ovo što sam sada, a kada nešto iskreno želiš, duboko sam uvjeren da to i možeš postići. Želio sam snimiti prvu ploču početkom osamdesetih kada je u cijeloj Jugoslaviji bilo sedam ili osam studija i isto toliko diskografa, dakle sedam ili osam urednika o kojima je ovisio tvoj život. Naime, nije u to vrijeme, kao danas, bilo interneta niti mogućnosti da svoju pjesmu instantno plasiraš u svijet i odmah dobiješ reakciju na svoj rad. Ako bi, dakle, spomenuti urednici bili na tvojoj ideji i ako se vaša estetika poklapala s njihovom, onda si i mogao proći. Ako pak ne, ako je to izlazilo iz njihovog sustava vrijednosti, jednostavno nisi mogao dobiti elementarne stvari, znači studio. Bio je to tada jedini način kako možete snimiti svoj rad. Međutim, srećom, postojalo je nekoliko privatnih studija u kojima si mogao snimiti pjesme za novac. A kako bih skupio novac i mogao snimiti pjesme, ja sam morao godinu i pol raditi u trećoj smjeni na kaljenju čelika. Ja, dakle, znam kako se kalio čelik.”
Za tek oženjenog čovjeka s tek rođenom kćeri, veliki rizik?
“O da, bila je to velika kocka u takvoj situaciji izaći iz zone financijskog komfora, ali sam odlučio doći na tu partiju i evo, nisam se pokajao.”
*Naime, Dino je 1983. osnovao grupu Merlin, tadašnji ih mediji nisu dočekali raširenih ruku, neki su ih proglasili lošom kopijom Bijelog dugmeta. Sve su ih, dakle, diskografske kuće odbijale, ali su, eto, uz teško zarađen novac uspjeli snimiti nekoliko albuma s hitovima koje mnogi rado slušaju i danas. To su prije svega pjesme Nek padaju ćuskije”, Uspavanka za Gorana B., Teško meni s tobom, a još teže bez tebe” i Kad zamirišu jorgovani.*
“Priznajem da se to može danas gledati kao neka slatka osveta svima koji nisu prepoznali moj talent. Jer, život je strog i, kad krenete, nitko ne zna gdje ćete završiti, osim možda one vaše upornosti kojom žurite prema vašoj zvijezdi koja vas negdje čeka. Svi smo mi u grupi Merlin bili radnička djeca. Evo sad sam nedavno imao predstavljanje novog singla ‘Krive karte’ na RTV BiH pa me zvala prijateljica Hajra, bivša garderobijerka na toj televiziji, koja mi je tada davno pomogla da se prvi put 1984. uopće pojavim na ekranu. Volim zato reći da je meni veza bila garderobijerka Hajra, a nekim drugima direktori i predsjednici centralnih komiteta. Teško je s ove distance reći koliki je omjer popularnosti i prihvaćenosti novih i spomenutih starih pjesmama, međutim sigurno je da se uvijek, kada nekim mojim kolegama spočitavaju da ne rade nove pjesme nego žive na staroj slavi, sjetim Balaševića koji je govorio kako treba imati i staru slavu.”
Godine 1986. grupa Merlin puni Zetru, to je njezin najveći uspjeh, ali i početak kraja?
“Grupa Merlin bila je jedna klasična priča. Bili smo pet, šest godina zajedno i uvijek sam zahvalan svim tim momcima, neki više nisu živi, neki su poginuli u ratu. Rat je nešto najgore za izgovoriti kamoli za doživjeti, ostanete bez daha, ne možete vjerovati što sve čovjek čovjeku može napraviti. Zaledio me u jednom smislu, ali i u meni probudio neki poriv da nasilnicima stanete na crtu. Probudilo je to u meni i neki motiv za pisanjem pjesama, neke teške slike sam prenio u tekstove i note koje su i danas rado slušane. Ja sam nekako krenuo svojim putem, a ostatak benda se razišao po svijetu, ali ne bih imao ništa protiv da nam se putevi nekada opet spoje jer smo ostali u dobrim odnosima.”
Koji su vam to svjetski muzičari bili uzor u počecima?
“Volio sam jedne i druge, ali ipak malo više Stonese od Beatlesa. No, slušao sam neke tiše izvođače, volio sam Cat Stevensa, Simon&Garfunkela, Leonarda Cohena, a na ovim prostorima Bijelo dugme, a sjećam se i pojave Štulića, kad je iz svake kuće u mom susjedstvu treštala neka njegova potpuno nova, žestoka i divlja glazba. Volio sam Olivera, pa i Šabana Šaulića, dakle sve što je nekako imponiralo mom duhu i atmosferama u kojima sam se nalazio kako bih savladao tu najtežu stepenicu u životu, a to je da mi glazba bude utjeha. Jer mi zapravo tražimo utjehu, netko ju nađe u glazbi, netko u dobroj knjizi, netko u crkvi, džamiji ili muzeju. Kad čuješ pjesmu koja te zanese, ona ti predstavlja utjehu bar te tri minute, a i to je dovoljno.”
radiosarajevo.ba
