M. Stefanov: Putinov poraz zapravo je uvod u kraj povijesti
Što god dalje radila Rusija u Ukrajini, poraz ne može izbjeći, a da ima imalo pameti u Kremlju, netko bi Putinu već otvoreno rekao – pa za koga ti zapravo radiš. Putin i njegov politički krug su, naime, uspjeli postići ono što je Zapad posljednjih nekoliko desetljeća želio postići, ali nije uspijevao – osigurati slobodan put liberalnoj demokraciji
Putinov geopolitički poraz u Ukrajini otvara put realizaciji doktrine američkog ekonomskog i političkog teoretičara Francisa Fukuyame o kraju povijesti i globalnoj prevlasti liberalne demokracije i tržišnog gospodarstva. U knjizi izdanoj sada već davne 1992. godine “TheEnd of History and the Last Man” Fukuyama je u trenucima povijesnog raskrižja nakon pada komunizma ustvrdio da je liberalna demokracija konačna točka ekonomske, sociološke i kulturne evolucije čovječanstva i da će ona postati globalni politički model.
Razvoj događaja koji je uslijedio nije mu dao za pravo i Fukuyama je izvrgnut kritikama i podsmijehu ne samo javnosti nego i akademske zajednice.
Putinov rat u Ukrajini sve je promijenio i Fukuyamu i njegovu teoriju ponovno gurnuo u prvi plan. Putin je Fukuyaminu doktrinu, ne želeći to, svojim vojnim i političkim debaklom u Ukrajini snažno revitalizirao i učinio ostvarivom.
Kako se god dalje odvijao ruski rat u Ukrajini, pa makar Putin i njegova oligarhija uspjeli i cijelu Ukrajinu podvrgnuti svojoj političkoj volji – što je u ovom trenutku više teoretska mogućnost nego stvarna opcija – Rusija je nedvojbeno već sada doživjela težak poraz, a Ukrajina je, podržana od Zapada i cijelog svijeta, zahvaljujući svome otporu ruskoj agresiji, trijumfirala.
S njom je trijumfirao i cijeli Zapad nad autoritarnim režimima Rusije i Kine. Liberalna demokracija dobila je novi zamah.
Novi zamah
Rusija je dosad izgubila sve opcije kojima je raspolagala, kako na vojnom, tako i na političkom planu. Što joj je preostalo – samo nuklearna vojna moć, a što s tim može ako ne misli pribjeći Samsonovoj opciji uništenja i samouništenja. Što god dalje radila, Rusija u Ukrajini poraz ne može izbjeći, a da ima imalo pameti u Kremlju, netko bi Putinu već otvoreno rekao – pa za koga ti zapravo radiš.
Putin i njegov politički krug su, naime, uspjeli postići ono što je Zapad posljednjih nekoliko desetljeća želio postići, ali nije uspijevao – osigurati slobodan put liberalnoj demokraciji. U pravu je stoga i bivši zapovjednik savezničkih snaga u Europi, američki admiral James Stavridis, kada duhovito zaključuje da je Putin na europskoj sceni “uspio postići u 48 sati ono što ja nisam u četiri godine”. Putin je ujedinio u čvrst blok Europsku uniju i postigao da Njemačka, a potom i ostale europske članice NATO-a, krenu u podizanje izdvajanja iz BDP-a za oružane snage. Već sada Njemačka je osigurala dodatni fond od 100 milijardi eura za rekonstrukciju i jačanje njemačkih oružanih snaga i najavila podizanje vojnih izdvajanja iz BDP-a s ciljem da Bundeswehr u što kraćem vremenu postigne razinu moći iz vremena hladnoga rata.
Putin je uspio ujediniti ne samo Europsku uniju nego i ojačati NATO i transatlantsku povezanost američkih i europskih partnera.
Ruske geostrateške i ekonomske opcije na globalnoj razini potpuno je uništio, a nanio je i tešku štetu pozicijama Kine, što mu kineska zlopamtila, ako američka politika ne pogriješi i u ovome trenutku ne pritisne previše Kinu, neće tek tako oprostiti. Potpuno je, naime, izvjesno da je kinesko rukovodstvo nakon Putinova posjeta Pekingu 4. veljače bilo upoznato s ruskim ratnim planovima i neposredno ili posredno im dalo podršku računajući da će ruski udar po američkim i zapadnim strateškim pozicijama na europskom kontinentu uzdrmati SAD i Zapad i ojačati pozicije Kine. Dogodilo se upravo suprotno –Zapad je, zahvaljujući Putinu, trijumfirao. Rusija je potonula, a Kina punom snagom sada vozi krmom pokušavajući se izvući iz bilo kakve umiješanosti u ruski debakl.
Pomiješao prekidače
Putin će ostvariti želju da bude upisan u povjesnicu. No to neće biti onako kako je želio nego će biti zapamćen kao ruski vladar koji je Rusiju gurnuo u poraz i međunarodnu izolaciju. Bit će upisan kao jedan od onih moćnih ratnih hazardera kao što je bio Hitler koji su na kraju u velikoj svjetskoj kockarnici izgubili sve. Sam Hitler je znao reći da je ulazak u rat jednak ulasku u mračnu prostoriju – ne znaš u što si ušao dok ne upališ svjetlo. Putin je već u startu pomiješao prekidače, a kada je napokon uspio upaliti svjetlo, mogao je vidjeti epski poraz svoje navodno moćne vojne sile. Sada pokušava nastavkom rata, bez obzira na masovne žrtve među civilnim ukrajinskim stanovništvom i teška razaranja, zauzeti što povoljnije pozicije za izlaznu strategiju putem pregovora za koje se nada da će mu omogućiti proglašenje uspjeha ratnih ciljeva pred njegovom javnošću i nekakvu win-win situaciju na međunarodnom planu. Mogućnost da u tome uspije minimalna je jer nitko nije lud nakon svega što se zbivalo, nakon tisuća žrtava rata i milijuna izbjeglih, tek tako mu omogućiti nekažnjeno i lagodno izvlačenje iz krvoprolića koje je počinio. Putin će biti upisan u povjesnicu kao lider koji je pokrenuo veliki rat u Europi, najveći na europskom tlu nakon 2. svjetskog rata i koji ima potencijal svakog trenutka prerasti u 3. svjetski rat.
Mračni milijarder George Soros, umiješan u sve živo i mrtvo što postoji i što se događa na ovome svijetu i nesumnjivo upoznat s mogućim pravcima razvoja događaja, 11. ožujka u svome autorskom članku za Project Syndicate doslovno navodi:”Ruska invazija na Ukrajinu 24. veljače bila je početak 3. svjetskog rata koji ima potencijal uništiti našu civilizaciju”. U nastavku teksta Soros se referira na Putinov sastanak s kineskim predsjednikom Xijem Jinpingom pa navodi: “Dobivši Xijevu podršku, Putin je nevjerojatnom brutalnošću krenuo u realizaciju svoga životnog sna. Približavajući se 70. godini života, osjeća da, ako želi ostaviti traga u ruskoj povijesti, to je sada ili nikada. Ali njegov koncept Rusije u svijetu je izobličen. Čini se da on vjeruje kako ruski narod treba cara kojega može slijepo slijediti. To je direktna suprotnost demokratskom društvu, a istovremeno, to je vizija koja iskrivljuje rusku dušu… Putin je nekada bio lukavi KGB-ov operativac, ali čini se da se promijenio. Nakon što je razvio svoje fiksne ideje, čini se da je izgubio dodir sa stvarnošću. Sigurno je u svakom slučaju da je krivo procijenio situaciju u Ukrajini. Očekivao je da će Ukrajinci koji govore ruski dočekati ruske vojnike raširenih ruku, no pokazalo se da se oni ne razlikuju od Ukrajinaca koji govore ukrajinski. Ukrajinci su pružili nevjerojatno hrabar otpor u situaciji u kojoj su naizgled imali malo šanse održati se”. Članak zaključuje rečenicom:”Možemo se samo nadati da će Putin i Xi biti uklonjeni s vlasti prije nego što uspiju uništiti našu civilizaciju”.
S druge strane, Putinov neizbježni poraz u ratu koji je pokrenuo, u kakvom god obliku on završio i koliko god žrtava koštao, omogućit će, paradoksalno i na Putinovu žalost, jačanje liberalne demokracije na globalnoj razini i mogućnost kraja povijesti kako ga je opisao Fukuyama. U trenucima kada je i on sam počeo sumnjati u svoju teoriju i sve češće javno iskazivati da se možda ipak prevario u svojim procjenama 1992. godine, dogodilo se ono što nitko nije mogao ni sanjati. Nitko drugi do sam ruski predsjednik Putin kojeg se smatralo lukavim i proračunatim pokrenuo je svoj, od prvog dana izgubljeni totalni rat protiv Ukrajine i uspostavljenog poretka snaga na europskoj i svjetskoj razini. Pokrenutim ratom i potpunim vojnim debaklom izgubio je ne samo rat nego i razorio kakav-takav balans snaga na koji se u svome djelovanju prethodnih desetljeća oslanjao, i to ne tako što je uništio zapadne globalne geopolitičke opcije kako je namjeravao, nego tako što je potpuno razorio vlastite opcije i poziciju Rusije na globalnoj strateškoj razini sveo na poziciju velike Sjeverne Koreje. Uistinu je mala mogućnost da će se Rusija u kratkom roku oporaviti. Sankcije i međunarodna osuda, kada jednom počnu djelovati, traju godinama i desetljećima. Nastupio je žalosni debakl jedne sile koja je imala pretenzije svjetskog utjecaja. Zahvaljujući uvlačenju Kine u svoju neuspješnu ratnu avanturu i kasniji vojni debakl, Putinova politika poljuljala je i geostrateške opcije druge moćne autoritarne sile svijeta, Kine.
Krivi potez
Na velikoj šahovskoj ploči svjetske politike, gdje na jednoj strani stola sjede demokratske države svijeta, a s druge strane autoritarne sile predvođene Rusijom i Kinom, ruska politika otvorila je igru uzevši bijele figure i u ime autoritarnog bloka povukla prvi potez. Time je, upravo onako kako je zapadna politika i očekivala, upala u zamku oholosti svih autoritarnih režima u povijesti i pokrenula početak ne samo svoga kraja nego i kraja geopolitičkog poretka kojega poznajemo.
Putin je nesumnjivo odigrao upravo ono što je protivnička strana i očekivala. To se jasno vidi i po brzini reakcije Zapada. Sve je bilo spremno za očekivani Putinov krivi potez i trebalo je očito samo pritisnuti “enter”. Učinci debakla njegove politike više ne utječu samo na Rusiju nego i na raspored snaga na globalnoj sceni. Zapadna agenda pokrenuta Summitom za demokraciju u ljeto prošle godine pod vodstvom američkog predsjednika Bidena od naizgled naivne i teško ostvarive ideje globalne pobjede liberalnih demokracija nad autoritarnim silama ruskim odabirom prvog poteza i gubitkom ključnih figura na šahovskoj ploči postaje stvarnost.
A time i već zaboravljena i podcijenjena doktrina i vizija Francisa Fukuyame. Prokletstvo koje progoni sve diktatore i osvajače u povijesti prenijelo se i na Putina i njegov politički krug jednostavnom i bezbroj puta potvrđenom logikom dugoročno neodrživog gušenja slobode i volje ljudi i naroda.
Francis Fukuyama, autor vizije o prevlasti liberalne demokracije na svjetskoj razini, 10. ožujka objavljuje autorski članak u kojem navodi: “Rusija ide k potpunom porazu u Ukrajini. Rusko planiranje je nesposobno, temeljeno na pogrešnim pretpostavkama da su Ukrajinci naklonjeni Rusiji i da će njihova vojska propasti u prvim danima invazije. Ruski vojnici očito su nosili uniforme za svoj pobjednički mimohod u Kijevu umjesto dodatnog streljiva i hrane… Ruski vojnici zapeli su na pragu ukrajinskih gradova, gdje se suočavaju s velikim logističkim problemima i stalnim ukrajinskim napadima. Kolaps njihove pozicije mogao bi biti katastrofalan i iznenadan umjesto da se dogodi polako kroz rat iscrpljivanja. Vojska na terenu doći će do točke u kojoj se neće moći ni opskrbiti ni povući, a moral će ispariti. To je barem ono što se događa na sjeveru, Rusi bolje stoje na jugu, ali i te će pozicije teško održati ako propadnu na sjeveru”.
Globalna prevlast
Fukuyama dalje navodi: “Putin neće preživjeti poraz svoje vojske. On dobiva podršku jer ga njegovi percipiraju kao moćnog čovjeka, no što će imati ponuditi nakon što iskaže nesposobnost i kada mu se oduzme moć prisile. Invazija je već nanijela ogromnu štetu populistima diljem svijeta, koji su prije invazije na Ukrajinu jednoglasno izražavali simpatije prema Putinu. To se odnosi na Mattea Salvinija, Jaira Bolsonara, Erica Zemmoura, Marine Le Pen, Viktora Orbana i, dakako, Donalda Trumpa. Politika postizanja ciljeva ratom razotkrila je njihove neskrivene autoritarne sklonosti. Rat je dosad bio gorka lekcija i za Kinu. Poput Rusije, Kina je u posljednjem desetljeću izgradila naizgled visokotehnološke vojne snage, ali stoji činjenica da nemaju nikakvog borbenog iskustva. Jadan učinak ruskih zračnih snaga vjerojatno bi polučilo i kinesko zrakoplovstvo koje također nema iskustva u upravljanju složenim zračnim operacijama. Možemo se samo nadati da se kinesko vodstvo neće zavaravati u pogledu vlastitih sposobnosti kao što su to učinili Rusi”.
Fansic Fukuyama zaključuje članak rečenicom koja je na tragu njegove knjige iz 1992. i doktrine o svjetskoj prevlasti liberalne demokracije. Fukuyama kaže: “Ruski poraz omogućit će novo rođenje slobode i izvući nas iz našeg straha i zabrinutosti zbog globalnog pada demokracije koji je bio vidljiv. No duh 1989. nastavit će živjeti zahvaljujući hrabrim Ukrajincima”.
Putin je nesumnjivo otvorio put u Fukuyamin kraj povijesti i globalnu prevlast liberalne demokracije. Stvarno bi ga u Kremlju netko trebao upitati – pa za koga ti zapravo radiš?
geopolitika.news
